Prikaz romana „Semper idem“: Uvijek isto

Ime književnika Đorđa Lebovića je, sve do poslednjih nekoliko godina, uglavnom boravilo u osjenčenijim predjelima nacionalne literature. Mada je prvo Lebovićevo dramsko djelo „Nebeski odred“ (pisano u četiri ruke s Aleksandrom Obrenovićem) neprikosnoveni ondašnji kritičar Borislav Mihajlović Mihiz nazvao „događajem Sterijinog pozorja 1957“, ustvrdivši za njega da je „Godo bez apstrakcije, da je Sartr bez konstrukcije“; i mada ga Slobodan Selenić u kanonskoj „Antologiji savremene srpske drame“ stavio na pročelno mjesto kao kamen međaš tog segmenta naše književnosti – piščev opus ipak je sve do novih izdanja Lebovićeve poslednje i posthumno objavljene knjige „Semper idem“ ostajao na marginama istorije srpske književnosti. (Poslovični izuzetak čine tekstovi nekih među značajnijim imenima ovdašnje nauke, poput Jasmine Ahmetagić i Aleksandra Jerkova.)

Djelo koje je promijenilo piščev status kod savremenog čitaoca ima svoju istoriju nastanka i publikovanja. Lebović je početkom poslednje decenije dvadesetog vijeka jasno uočio znake obnavljanja istorijskog zla koje je kao Jevrejin na svojoj koži tokom Drugog svjetskog rata osjetio, i krajem avgusta 1990. godine, za vrijeme boravka u Rovinju, odlučio je da napiše ratne uspomene kao svojevrsnu opomenu na nesreću koju sluti. Međutim, ne mireći se sa sve beznadežnijim političkim prilikama u zemlji, 1992. seli se u Izrael gdje ostaje do 2000, kada će po povratku u Beograd početi intenzivniji rad na knjizi. Pisao ju je do smrti 2004. i već naredne, 2005. godine, objavljena je kod beogradske Narodne knjige. Skromni broj – iako vrlo pohvalnih – prvih kritika govori o velikoj literaturi nove epohe (Vasa Pavković, Teofil Pančić), a čitanosti doprinose i BIGZ-ova izdanja iz 2007 i 2008. godine. Međutim, istinski recepcijski uspon djelo će doživjeti sa Laguninim izdanjima 2016–2023, kojih je za sada odštampano ukupno dvanaest. „Semper idem“ je tako jedan od onih naslova koji je svojim književnim kvalitetom pronašao put do čitalaca, uprkos njihovoj danas nerijetkoj nesklonosti „teškim temama“. (Nezanemarljivu ulogu u popularizaciji knjige zasigurno je imala i šestočasovna dramatizacija, postavljena 2019. na scenu Narodnog pozorišta u Somboru, u režiji Gorčina Stojanovića.)

Vrijeme i prostor romana „Semper idem“ su predratne i ratne godine u Zagrebu i Somboru, gradovima Lebovićevog odrastanja. Pisac daje uzbudljivu sliku naglo prekinute dječačke radosti, opisujući svoje prvo okruženje u idiličnim tonovima: „Zagreb mog detinjstva bio je moj savršeni svet. [...] Živeo sam u najlepšem gradu na svetu, među najsrećnijim i najsložnijim ljudima. Živeo sam u svom raju“ (22). Prve stranice romana opisuju dinamični život salona njegove bogate tetke Pauline na Trgu bana Jelačića, i košer-restorana njegove majke na Langovom trgu. Taj život prikazan je sa obiljem toplog humora, ali prožet nekom ponornom zloslutnošću, poput uvodnih filmskih sekvenci koje u kinematografskim djelima srodne tematike sugerišu hibris neoprezne porodične sreće, nesvjesne svoje ranjivosti:

Prozori tetkinog stana, koji je, navodno, ličio na muzej, gledali su na spomenik banu Jelačiću. „Kad pogledam kroz tvoj prozor, stalno vidim konjsko dupe“, začikavao je deda Adolf sestru svoje pokojne žene. „Sa mog se prozora bar nešto vidi, a kroz tvoj pendžer u Somboru ništa se i ne nazire od silne prašine“.

Ovaj navod ne omeđuje samo geo-kulturni prostor Lebovićevog mikrokosmosa, već nijansirano iznutra ocrtava svijet panonskih Jevreja (njihove više i niže klase, centar i periferiju), koji nastanjuju gradove na datom potezu. „Semper idem“ je u tom smislu dragocjena literarna dopuna hronotopa koji je u srpsku književnost neponovljivo ucrtao Danilo Kiš, pisac sa kojim je, uz nešto generalizacije, Lebović već više puta upoređivan. Uprkos tematskim i drugim srodnostima, ključna je razlika: Kišovom izrazitom estetizmu suprotstavljena je Lebovićeva književna teodiceja. Ideal besprekornosti forme smjenjuje narativni agon sa zlom: Lebović pripovijeda o sudbinama ljudi koji nestaju u haosu istorije sa ambicijom da odgovori na jedno od konačnih pitanja koje se iznova postavlja pred novim talasom istrijebljenja povijesno progonjenog naroda. Međutim, nalog sirove i surove faktografije nije potisnuo u drugi plan narativnu dinamiku, jer Lebović ispisuje jedan, u punom smislu te riječi, izvanredan porodični roman. Stoga nema sumnje da je slika tog potonulog svijeta prema snazi literarnog umijeća i kod Kiša i kod Lebovića ne samo tipološki već i vrijednosni takmac globalno poznatijoj romanesknoj priči iz istog kutka zlom zahvaćene Evrope – Nobelovom nagradom ovjenčanom „Besudbinstvu“ Imre Kertesa.

Lebović je kao petnaestogodišnjak upućen u logore za masovno uništenje. Proveo je dvije godine u Aušvicu i Mathauzenu gdje je, između ostalog, učestvovao u demontiranju krematorijuma prilikom nacističkog pokušaja da se izbrišu tragovi tamošnjih zlodjela. Međutim, Lebovićeva proza ne donosi – kako bi se možda očekivalo – nizove slika iz logorskog pakla, već opširnu stradalničku fresku života i smrti u vanjskom svijetu, u svakodnevici gradova, gdje su takođe mnoge etičke, odnosno zakonske, kočnice sasvim popustile. Samo povremeno bljesne poneka slika dječakovih logorskih uspomena, koja se javlja u vidu košmarnih fleš-bekova. „Semper idem“ nije, dakle, knjiga sa čijih stranica diše plamen lagerskog inferna, a čemu je uzoran obrazac dao Primo Levi u spisu „Zar je to čovek“ – ali je djelo koje bi sasvim adekvatno moglo da ponese baš takav naslov. Jer, ako je to čovjek (Se questo è un uomo glasi originali naslov Levijevog djela), šta je onda Bog, ukoliko uopšte postoji, pita se Lebovićev junak sve do kraja svog smrću prekinutog pripovijedanja. I kao da se u tom prekraćenom životu pred samu tačku na piščevo krunsko djelo nalazi potvrda njegove rano stečene svijesti o životnoj nepostojanosti, o njegovoj „tankoj niti“ koja se tako lako i bez ikakvog vidljivog reda prekida.

A tu svijest mladi Lebović je formirao još prije susreta sa nacističkim destilatom zla, koji je već po sebi strašnu činjenicu smrti učiniio metafizički nepodnošljivijom. Nagli i nepojmljivo banalan odlazak ujaka Rudija, kao jedna od najpotresnijih epizoda somborske etape dječakovog odrastanja, prikazuje mladog i lijepog fotografa, koji je tokom rada u svom ateljeu povrijedio prst, da bi se nakon nemarne sanacije rane okupao u mutnoj vodi lokalnog kanala, dobio sepsu i izdahnuo posle nepuna tri dana. Njegov nećak se bespomoćno pita – kao što se oduvijek pred takvim smrtima pitalo: „Ujka Rudi leži tamo u mraku, sam, napušten od svih, ne oseća ništa, ne zna ništa, ne vidi ništa. Kako je to moguće? Ko je tako nešto smislio i zašto?“. Tu i takvu smrt smjenjuju opisi prvih nasilja nad jevrejskim stanovništvom, ubistava bez obzira na godine i pol, zatim i samog pripovjedačevog susreta sa nemilosrdnom brutalnošću svojih švapskih vršnjaka u podrumu zgrade lokalno poznate pod nazivom „Pakao“. I tu je veličina Lebovićeve umjetničke vizije svijeta prepunjenog zlom: logori nisu nikakav civilizacijski eksces, već prirodan izdanak neiskorjenjivosti mržnje, a u svijetu takođe apsolutno nezainteresovanom za čovjekovu pojedinačnu i kolektivnu sudbinu. Toliko toga što se događa izvan logorskih žica, i prije nego su te ograde smišljene i podignute, svjedoči o nekontrolisanom neredu, opštoj propadljivosti, i na kraju neumitnoj tragici ljudskog postojanja:

Red koji, naizgled, vlada na ovom svetu lažan je, u sebi krije nepodnošljiv nered. Ležeći te besane noći, pre više od četrdeset godina, u svojoj postelji, prekriven jorganom preko glave, gušio sam se od užasa i straha. Nazreo sam Zlo, odsustvo Boga, otkrio sam svet u kome se ne može živeti slobodno, bez straha.

Obiman dokazni materijal ispisan u prilog ove spoznaje raspoređen je u četiri velika poglavlja: Od raja do pakla, Sazrevanje, Predskazanja, Veliki sunovrat, a prožet je autentičnim piščevim ranim zapisima iz njegove „Svaštare“, kasnije i „Nove plave sveske“. Međutim, čini se da tu nije riječ o nekoj ambicioznoj literarnoj igri, sterilnoj tekstualnoj kombinatorici u maniru postmoderne epohe na izdisaju, već o namjeri da se putovanju kroz sjećanja pribavi veći stepen autentičnosti, da se ono podstakne na što vjerodostojniji eho davno nestale prošlosti. Čini se otuda da je osnovna jedinica Lebovićevog pripovijedanja portret: bilo da je u pitanju deda Adolf, teča Stevan, očuh Andrija ili neko drugi, svako vraćanje njegovom opisu ima za cilj da fiksira jednu životnu priču, da sačuva njegovu sudbinu od zaborava i ostavi svjedočanstvo o jednom ljudskom stradanju. Lebović donosi znatan broj veselih epizoda iz života svojih ukućana, ali je utoliko opis njihove propasti na kraju tragičniji, u čemu se očituje najistančanija vještina ovog književnog pisma. Jedan od uzornih primjera daće opis skončanja tetke Pauline, bogate i ponosne Bečlijke, u čiji stan na Trgu bana Jelačića upadaju ustaše:

Navodno, tetka Paulina je upitala policijskog časnika s kojim pravom je teraju iz vlastitog stana. Časnik je odgovorio: „Vi ste Židovka i nemate nikakava prava.“ Na to je tetka upitala: „A šta ste vi, prosim lepo?“ Časnik je ponosito odgovorio: „Ja sam Hrvat. Viša rasa.“ Tetka Paulina je odbrusila: „Vi ste obično balkansko govno, a ne viša rasa.“ Začudo, policijski časnik, navodno, nije udario tetku Paulinu, već je poslao jednog policajca po ustašku bojnu. Oni su veoma brzo stigli. Behu naoružani do zuba, behu grlati. „Marš napolje, židovska kurvo“, urlali su „ako ti se ne ide stubištem, možeš da letiš kroz prozor.“ Navodno, tetka Pulina se nije uplašila. Držala se „maestralno“, uzdignute glave, kako priliči otmenoj dami, gledajući u ustaške bojnike prezrivo, s visine, onako kako je negda gledala u svje poltronske obožavaoce. Rekla je, ovog puta nema „navodno“, budući da dobro poznajem svoju tetku, pa sam sasvim siguran da je svedokov iskaz istinit: „Ako hoćete da me ubijete, moraćete to učiniti dva puta: najpre kao Židovku, a zatim kao Srpkinju.“

Ubili su je samo jednom.

Kao za svako nedovršeno djelo, ni u Lebovićevoj zavještajnoj knjizi ne može se tražiti neki sasvim određen zasvođujući smisao, koji bi proizlazio iz zamišljene ali nažalost neostvarene cjeline teksta. Očitovani radikalni pesimizam posjeduje izvjestan kontrapunkt u predočenoj humornoj komponenti, ali i u epizodama stoičkog sučeljavanja sa zlom, poput upravo navedene i mnogih sličnih scena. Međutim, ukoliko se vratimo na sam početak i uvodni moto u vidu moćne hasidske izreke, onda se i „Semper idem“ može sagledati kao još jedan tanušni zrak svjetlosti koji se probija kroz pomrčinu istorije, da osvijetli budućnost koja će ubrzo postati možda neka bolja prošlost:

Svetlost ima jedno veliko oko,
ali tama ima hiljadu ruku.
Tama vlada s vremena na vreme;
A svetlost je gospodar večnosti!
 
Autor: Vladan Bajčeta