Laguna - Bukmarker - Prikaz romana „Pakrac“: Ratovi su večni, kao i duše koje u njima ginu - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz romana „Pakrac“: Ratovi su večni, kao i duše koje u njima ginu

Rat na prostorima bivše Jugoslavije je završen i po svemu sudeći otišao od čoveka, ali nije izašao iz njegove glave. Možda je napustio gradić u zapadnoj Slavoniji, Pakrac, gde su opisani događaji verovatno bili osveta za politiku prema Srbima u NDH, ali se rat vratio, u neizmirenoj želji i strašću za ubijanjem, na beogradskom Bulevaru, bivšem pripadniku dobrovoljačke srpske jedinice koja je „čistila“ ono što se nazivalo predmetom hrvatskog povijesnog prava. No ovaj roman „Pakrac“ (Laguna, 2023) nije još jedno milo za drago hrvatskoj istoriji, poukama protkano objašnjavanje sa srpske strane, već priča o strahu koji se vratio među ljude, zapalivši se na prošlome ratištu, a nastavši da tinja u naslovima crnih hronika. I u glavi Matijevićevog junaka.

Vladan Matijević je jednom davno napisao: „Moja stalna težnja da prikažem lice apsurda povezuje sve moje knjige“, anticipirajući pre tih jedanaest godina valjda i ovaj roman, jer na istom mestu sa velikom verom dopisao je i zadatak savremenog pisca koji ima obavezu da „opiše detalje koji su promakli velikim piscima u velikim pričama, da opiše sitne kretnje koje su prouzrokovale ili mogle prouzrokovati velike pometnje, ili pak da prikaže događaje iz neke čudne tačke u koju veliki pisci ne bi nipošto kročili“. Slobodno možemo reći da bar našim piscima još nije palo na pamet da zver za koju se verovalo da je pokopana na hrvatskom ratištu oslobode na beogradskom tlu. Da se bar ubijanje lakše primi na dušu bogobojažljivog čitaoca,    kao dar što se očekuje od regularnih tokova naše stvarnosti, Matijević poput muzičkog refrena niže epizode silovanja, krađe, otmica, fizičkog nasilja, zlostavljanja. I naravno – ubijanja. Sve je to, dakle, normalno.

Crna hronika na našu psihu deluje tako da nas čini potištenim, nesigurnim, zabrinutim, a parole koje junak izvikuje na svojoj hoklici nadomak Đerma (poput „Vlast ima kapacitet!“) nasamarenim, pomalo izigranim, ali pre svega uvređenim, jer pisac ne štedi naš grad. Sveži dobitnik „Beogradskog pobednika“ izjaviće da se nagrada s pravom našla u njegovim rukama, premda se radnja događa u Beogradu. Ali ne samo i zbog nje, čini nam se: pisac portretiše Beograd crnim bojama, potcrtava nemaštinu, bedu, neizbrisivo siromaštvo, senči korupciju, otkrivene i neotkrivene veze između policije i kriminala, svodeći politiku na oblast privatnog i nelegalnog novca, a javnih deklamacija, jer: „Vlast ima kapacitet!“

Međutim, sve mora stati dok se poriv za uništenjem ne zadovolji, pa makar to bilo i likvidacijom najboljeg ratnog druga Pepija, koji postoji da bi zaštitio ličnost i život protagoniste, besom, pre svega. Da bi rastumačio zašto Pepi mora da nestane, junak prvo mora da odgovori na pitanje zašto je otišao na ratište. Najpre je pomislio na ljubavne jade, kao najbolji način da ih preboli, pa se prisećao Žane. Da spreči stvaranje nezavisne Hrvatske, delovalo je preambiciozno, pa je pomišljao da je možda samo terao inat mrtvim roditeljima, kao vid oslobađanja konvencija koje mu je nametalo društvo. Pa, ipak, definitivno razjašnjenje dobijamo na kraju romana, kada junak priznaje da je odluci odlaska u Hrvatsku prethodilo to što je „osetio miris krvi“. Isti taj miris, očigledno, dugo će mu se vući kroz nozdrve i od njegove ruke pašće mnogi, od invalida u kolicima, preko novinara, do nesrećnih radnika u Domu zdravlja koje je raznela ručna granata. A Pepi, njegova verna ispovedaonica, ostaće živ sve do kraja priče, kada ga stiže neumoljiva ruka pravde, što se diže tek onda kad se unutrašnji nemiri i strahovi ne mogu više zadržati unutar čoveka.

Pisac polemiše sa filmskom umetnošću, na nivou motivacije u ostvarenju Olivera Stouna: film „Vod“ (Platoon), 1986. godina. Uticaj spram protagoniste s te strane svakako nije glavni, jer više pažnje je posvećeno roditeljskom vaspitavanju, koje je do te mere unakazilo jedan mladi um, da je ovaj poželeo poginuti za ideale u koje nije bio siguran da ih može poštovati. Odnos sa inspektorom Vasovićem odražava jedan od najnižijih stepena na koji može spasti ljudsko dostojanstvo, opterećeno potrebom da preživi, a možda je najrealnija mogućnost da se zaborave užasi Pakraca data u ovim rečima: „Priznao sam joj da mi je svojom pojavom ulila nadu u bolje sutra i da bih voleo da me još koji put poseti. Kažiprstom je pogurala uvis naočare koje su joj se bile sasuljale do pola nosa i rekla da ne brinem, neće na mene zaboraviti. I stvarno, Pepi, nastavila je da mi se javlja. Sve više je prihvatam kao neko umirujuće sredstvo, kao nadu da je moguće izbrisati Pakrac.“ Nažalost, ratovi su večni, kao i duše koje u njima ginu.

Autor: Ivan Đurđević
Izvor: Danas


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.