Novi stari Matijević – „Sloboda govora“

Dobro poznata poetička apartnost Vladana Matijevića u kontekstu savremene srpske književnosti, pisca voljenog podjednako od publike i kritike, učinila je na neobičan način da prikazana stvarnost njegove proze ne bude u prvom redu shvaćena kao umjetnička slika ovdašnje recentne istorije. Za razliku od nekih autora njegove, ili nešto mlađe generacije, Matijević nije pisac viđen kao hroničar postsocijalističke epohe, ratova devedesetih, ili „tranzicione Srbije”. Najširi spektar komike, od humora do groteske, ukratko autorov karnevalski smijeh koji u većoj ili manjoj mjeri, ali uvijek sa podjednakim uspjehom ozvučuje njegovu prozu, vjerovatno je jedan od glavnih razloga takvog piščevog statusa. Ruševine socijalističke utopije nisu prvo o čemu razmišlja čitalac romana „R. C. Neminovno“ dok prisustvuje Matijevićevom urnebesnom poigravanju sa paranojom svog junaka, nenadmašna parodija postmodernističkog koncepta metanarativnosti u „Piscu izdaleka“ gotovo sasvim zaklanja činjenicu da je to roman i o bombardovanju 1999. godine, a psihološka tama troje likova romanesknog omnibusa „Vrlo malo svetlosti“ postavljena u prvi plan djela zamagljuje sveopšte pozadinsko lutanje po mraku novog vijeka u pokušajima da se potisne nesrećna skorašnja prošlost. „Sloboda govora“, najnoviji piščev roman, u tom smislu predstavlja svojevrstan izuzetak.

Razblaživanje komičke korozivnosti Matijevićevog umjetničkog izraza vidljivo je već u nekim ranijim prozama, na primjer pojedinim pripovijetkama „Pristaništa“, ali se čini da je sa „Slobodom govora“ došlo do očiglednijeg poetičkog zaokreta u njegovom stvaralaštvu. I u prethodnim djelima Matijević se poigravao sa žanrovskom literaturom, recimo u svom „viteškom romanu” „Časovi radosti“. Međutim, sada je forma na granici trilera i detektivskog romana tretirana spisateljski skrupuloznije, mada i dalje ne bez izvjesnog parodijskog otklona. Moglo bi se reći da je Matijevićeva neuklopivost u bilo koji, pa i svjesno izabrani „žanrovski” okvir na određen način automatska: čitalac koji uzme knjigu u ruke i pročita marketinški tizer na koricama – „Roman o ubistvu novinara, izneverenom prijateljstvu i neostvarenim ambicijama” – nepogrešivo će osjetiti matijevićevski crnohumorni ton, mada se na prvoj stranici knjige ispod naslova ne pojavljuje navedena mikrožanrovska „odrednica”. Bilo da je riječ o metafikciji, fantastici, apsurdu ili u ovom slučaju „krimiću”, matijevićevsko pretpostavljeno poigravanje u najrazličitijim registrima književnog izraza neminovno biva upisano čak i u komercijalnu preporuku izdavača.

Sa istog izvora dolazi i semantička funkcionalizacija nekoliko različitih, međusobno ukrštenih nivoa žanrovske strukture „Slobode govora“. Roman počinje fragmentarnim poglavljem „Vesti”, koje u tipičnom maniru detektivske proze oponaša žurnalističko izvještavanje „sa lica mjesta”. Matijevićev prepoznatljivi rukopis u tim odlomcima tek prosijava kroz njegovu poslovično duhovitu onomastiku (Saša Čomski, moto-klub „Arhanđel Gavrilo“), ali je takav uvod prvenstveno znak striktnijeg priklanjanja žanrovskoj konvenciji. Prvi dio romana (poglavlja „Nezvani gost” i odjeljci 1–5) razvija radnju u naznačenom smjeru, opisujući potragu novinara Vladimira Filipovića za razjašnjenjem misterioznog ubistva njegovog prijatelja i kolege Saše Čomskog. Mjesto zločina je opskurni hotel Panorama u selu Paklje na planini Maljen, daleko više linčovske, nego kafkijanske atmosfere, kako to u više navrata sugeriše pripovjedač. Niz alogičnih, onirički osjenčenih situacija sačinjavaju jedan u osnovi trilersko-detektivski zaplet romana, koji uokviruje njegov središnji – „istorijski” segment.

Pretpostavka sa početka teksta u njemu pronalazi svoje uporište: flešbek Vladimira F. u „devedesete” (poglavlje „Prijatelji”) – vrijeme kada upoznaje Sašu Čomskog i kada povijest koju zajedno svjedoče spektakularno negira ideju o kraju istorije – transformiše Matijevićev narativ u nešto sasvim drugačije od prvobitno nagoviještenog. Roman se iz nelagodom ispunjene snovidne ambijentacije maljenskog hotela seli u jednako košmarnu realnost raspada socijalističke Jugoslavije i, imanentno samoj strukturi detektivske priče, prikazuje taj vremenski isječak kao „predistoriju” ubistva i prethodnicu fantazmagorične sadašnjice protagonista. Riječ je o evidentno svjesno izabranom okviru u kojem je Matijević želio da ponudi jednu novu, ili bolje reći na nov način uobličenu sliku epohe, čije se posledice i dalje intenzivno osjećaju. Opisujući prepletene sudbine dvojice kulturološki, ideološki i na mnoge druge načine različitih predstavnika jedne u nesolidnim vremenima uvijek rizične profesije, pisac je eksplicitno progovorio o dva oblika „fanatizma ekstremističke misli”, kako je taj fenomen formulisao Borislav Pekić, pisac na čije će se djelo Matijević nedvosmisleno osloniti u završetku svog romana. „Ljevica” i „desnica” u svojim radikalnim i na beskrupulozno profiterstvo svedenim formama pojavljuju se kao izdanci postsocijalistički zbunjene i dezorijentisane politike, kao samo na dva prividno različita načina uspostavljeno baštinjenje naslijeđa prethodećeg totalitarizma. Bivši komunisti prometnuti u paradne socijaliste i isti ti bivši komunisti kao osviješćeni narodnjački nacionalisti podvrgnuti su piščevoj nemilosrdnoj kritici. Ona je književno uspjela jer je diskretno utkana u samu priču o dvojici prijatelja koja se odvija na do sada neviđenom, epskom zamahu Matijevićevog pripovijedanja. Njena druga vrlina u tome je što nadilazi ideološki monizam karakterističan za nemali broj cijenjenih i čitanih proznih djela iz poslednjih nekoliko decenija, „misaono” utemeljenih na obje strane političkog spektra. Taj dio „Slobode govora“ nesumnjivo predstavlja najuspjelije uobličen segment romana. Ipak, ostaje utisak da je Matijevićeva virtuoznost u „šetnji” kroz sve žanrovske moduse i svjesna funkcionalizacija njihovog predočenog smjenjivanja unekoliko ostavila utisak književne iskonstruisanosti.

Tome svjedoči i završni, pomalo nedorečeni epilog pod naslovom „Saslušanje”. Daleki eho Štajnbreherovog ispitivanja iz Pekićevog romana „Kako upokojiti vampira“, ispisan u dobroj mjeri na visini svog prethodnika, zaokružio je priču u još jednom, drugačijem registru. Premda se po svojoj suštini formalno uklapajući u žanrovsku koncepciju detektivskog romana, isleđivanje Vladimira Filipovića daleko je bliže tradiciji distopijskih dijaloga u svrhu razobličenja čovjekove totalitarne dehumanizacije, nego što je u službi, u ovom slučaju razrješenja kriminalne misterije. Smisao takvog poetičkog gesta sasvim je jasan: istorijsko vrijeme je kretanje u krug, od jednog ka drugom apsolutizmu, a sudbina pojedinca bez obzira na njegova opredjeljenja u tom krugu podjednako neumitna. Matijevićeva romaneskna koncepcija u tom smislu krajnje je sofisticirana i umjetnički vrlo inteligentno zamišljena. Ona je možda samo u svojim pojedinim aspektima nesrazmjerno izvedena, izgrađena tako da se u pojedinim dijelovima osjeti višak, u drugim manjak naracije, odnosno dijaloga.

Uprkos tim nedostacima, „Sloboda govora“ je još jedan trijumf Matijevićevog romanesknog pisma: u njemu je obrađena značajna, naslovnom sintagmom esencijalizovana tema života i smrti novinara na Balkanu, na način inventivan ne samo u okviru piščeve poetike, već i savremene srpske proze. Progovoriti drugačije o važnim pitanjima u odnosu i na druge i na sebe – jedan je od svakidašnjih imperativa ozbiljne književnosti. „Sloboda govora“ je i u tom smislu adekvatan naziv djela koji se dostojanstveno pridružuje, da ponovimo riječ sa početka, dobro poznatim naslovima Matijevićevih prethodnih romana.

Autor: Vladan Bajčeta
Izvor: Književni magazin