Boris Dežulović: Nema bolje i preciznije mjere dubine očaja od žala za Jugoslavijom

Evo ona pita što se smejem. Šta sam to video smešno na ekranu kompa. A ja se naglas smejem skoro od prvog pitanja, tj. njegovog odgovora.

Jer kod njega, Borisa Dežulovića, ta oporost bude uvek pod slojevima humora, pa se smeješ, a ono tuga, čemer, naš jad koji on zna da začini humorom. Pa će jedno pitanje biti i o tom njegovom humoru. Takav je bio i Feral Tribune za koji je pisao. Smejali smo se tih groznih godina. Smejali se a zapravo je to bio smeh bizarnostima ratnih godina.

To on zna uraditi i u kolumnama a i u knjigama. Pre neki dan je za Lagunu izašlo novo izdanje već čuvenog i kultnog romana Borisa Dežulovića „Jebo sad hiljadu dinara“. I u njemu je on opisao tragediju poslednjeg rata (ratova) na prostoru bivše Jugoslavije (Bosne) kroz jednu komičnu režiju iako je svuda okolo sukob i smrt.

Uvek je zanimljivo pričati s njim. Pamtim kako je dolazio u Beograd vikendom u staroj Jugi, na Akademiju, pamtim i kako mi je pričao da je on zapravo dao prvi gol na Poljudu. Pričao mi je puno toga. Ovaj put takođe.

Ovih dana je izašlo novo izdanje tvoje knjige „Jebo sad hiljadu dinara“. Ta knjiga je već antiratna beletristika, a da li njena trajna popularnost pored toga što je reč o vrhunskom delu govori i o neprolaznoj gluposti ovih naroda koja uvek zasmeje ali i uplaši?

Nisam pretjerano uvjeren u vrhunskost djela. Prije će biti da je do narodne gluposti, koja često nasmijava, a rijetko plaši. Glupi ljudi i glupi narodi svoju smiješnu glupost shvaćaju neobično ozbiljno. Da je se barem ponekad uplaše, onako kako se znaju uplašiti tuđe pameti, ne bi im glupost bila neprolazna. Nije, kako vidiš, stvar u trajnoj ili neprolaznoj vrijednosti djela, već u trajnoj i neprolaznoj gluposti, koja ga uvijek iznova čini gotovo pa novinskom reportažom. Mi smo, na koncu, narodi kojima je književnost čudo za jedan dan, mi u knjige umatamo ribu i povrće s Kalenića pijace, a dnevna štampa nam je književni klasik.

Krajem osamdesetih, samo jedan nasumični primjer, NIN-ovu nagradu dobila je i Dubravka Ugrešić: tko je već dogodine, a kamoli trideset godina kasnije, čitao „Forsiranje romana rijeke“? A novine iz osamdeset osme ili osamdeset devete i danas su bestseleri. Nova izdanja Politike, Novosti ili slavne Politike Ekspres iz devedeset prve stalno se doštampavaju i dan-danas razbijaju po trafikama i top-listama. Neke kulture i neke književnosti imaju „Rat i mir“ ili „Zločin i kaznu“, neke imaju „Gole i mrtve“, neke „Crveno i crno“, neke „Ponos i predrasude“. Srpska, recimo, ima „Odjeke i reagovanja“.

U nekom lutanju internetom našao sam kao reklamu za prodaju te tvoje knjige opis: „Radi se o sjajnoj antiratnoj knjizi u kojoj se očituju svi kvaliteti splitsko-zagrebačko-beogradskog pisca“. Šta kažeš na to da si svuda doživljen kao „naš pisac“?

Ako ćemo o doživljaju, onda sam, realno, prije „njihov pisac“. Ukoliko sam, naime, i po čemu svugdje „naš pisac“, onda sam to samo po tome što sam svugdje „njihov“. U Hrvatskoj sam srpski, u Srbiji hrvatski, u Bosni malo hrvatski, malo srpski, u Sloveniji jugoslavenski. U Crnoj Gori, recimo, po novome sam gigant ustaškog novinarstva. To je zato što svugdje jednako pišem iz pozicije „našeg pisca“, a „naš pisac“ ne povlađuje i nema ambiciju da se svidi. Ne zanima me da za slovenske novine pišem o primitivnim balkanskim Hrvatima, da za srpske pišem o ustašama, za hrvatske o četnicima, ili za bosanske o vječnoj bosanskoj žrtvi. A naročito me ne zanima da budem svjedok optužbe.

Konačno, za čovjeka koji piše uloga đavoljeg advokata nije samo poticajnija, već i sam opis radnog mjesta. Do nesporazuma u shvaćanju đavolje advokature dolazi samo zbog toga što mi vragove i sotone nikad ne vidimo tamo gdje se kote: nama živi đavoli lete nebom kao leptirići, poput kerubina i malih bucmastih anđela, doslovno ih na manastirskim i crkvenim freskama slikamo kao „bele anđele“ našeg doba: svaki od naših naroda ima svog đavola čuvara. Malo sam skrenuo s teme, ali znaš kako se kaže: bolje skrenuti s teme nego s uma. Gdje smo stali?

Kad smo kod tih poveznica, pre neki dan je bio 29. novembar, praznik bivše Jugoslavije, bilo je puno tekstova u oficijelnim medijima ali mnogo više postova na mrežama, pa se sećam jednog tipa iz Beograda koji je napisao kako su Srbi već patetični u jugonostalgiji, i da je čak Boris Dežulović nezainteresovan za tu Jugoslaviju. Ali da pitam tebe, da li i šta razmišljaš ponekad o toj Jugoslaviji?

Jugoslavija je završena priča, i ako ima za nju ikakve nade, eno je još jedino u činjenici da je ona za mene završena priča: u svakoj historijsko-geostrateškoj procjeni, naime, ja sam se dosad svaki put bez greške zajebao. Mene, naravno, Jugoslavija ne zanima. Ne zanima me ni Austrougarska, ne zanimaju me ni Hrvatska i Srbija. Boli me kurac za Hrvatsku i Srbiju. Mene zanimaju živi ljudi. A ono što izgleda kao njihova patetična i gotovo patološka opsjednutost Jugoslavijom – što se onda ceremonijalno manifestira o danima republike, Titovim rođendanima i drugim historijskim datumima – mnogo više govori o životima tih malih živih ljudi, njihovu očaju i očaju njihovih malih, bijednih i propalih državica, nego što govori o prirodnim i društvenim ljepotama Jugoslavije.

Nema bolje i preciznije mjere dubine tog očaja od činjenice da njima danas, trideset ili četrdeset godina kasnije, čak i takva jedna siva država – koja je proganjala slobodne intelektualce, zabranjivala knjige i umjetnike zatvarala na višegodišnje robije – izgleda kao tematski park Zemlje čuda u Diznilendu.

Ti si jedan od ključnih ljudi Ferala, da li je čudno što su ti mediji poput Ferala, pa onog radija B92 iz devedesetih mogli uspeti samo u tim groznim uslovima opšte neslobode u kojima su delovali, a čim je došla „sloboda“, tržište, pokazalo se da oni ne mogu opstati? Evo u Hrvatskoj je najzanimljiviji medij u kojem pišu mnogi feralovci, a to opet nije čisto komercijalno proizvod.

Do nas je. „U tim groznim uslovima opšte neslobode“ mi smo, naime, lakomisleno pomislili da ljude zanima sloboda. Nikad nikoga ovdje, međutim, sloboda nije zaista zanimala. Sloboda je zajebana, sloboda je teška, sloboda podrazumijeva odgovornost za tuđu slobodu, sloboda time razotkriva i ogoljuje slobodnog čovjeka, a naši ljudi više vole da su neslobodni nego razotkriveni. U slobodi je na svakom čovjeku da bude slobodan, u neslobodi je samo jedan čovjek slobodan. I kako vidimo, ne mora se nužno tako zvati. U neslobodi je lakše, nesloboda je laka, u neslobodi ni za što nisi ni odgovoran ni kriv. Kad to znamo – a znamo to sada – bilo je zaista rijetko glupo takvim ljudima nuditi slobodu. Slobodu kakva je njih zanimala dali su im internet i Fejs, njih je sve vrijeme zanimao samo pametni telefon s kamerom od godzilion piksela na dvanaest rata bez kamata.

Kad smo kod novinarstva, fantastična je tvoja kolumna u Novostima u kojoj si govorio o slici srpskog novinarstva na primeru sahrane i same smrti patrijarha Irineja. Ti si živeo neko vreme u Beogradu, ali i kao student si dolazio u čuveni klub Akademija u Beogradu, kako ti sad izgleda Beograd, i Srbija, kada posmatraš prilike iz naših portala, medija? Kakav ti je taj Beograd u percepcijama od te Akademije klinačkih dana, pa onda devedesete, preko grada u kojem si živeo, pa sada kada gledaš u njega s interneta?

Beograd, naravno, odavno više nije moj grad, „moj London“ ili „naš Berlin“ iz osamdesetih. I neka nije, da se razumijemo, nije ni Split više moj grad, pa kad to napišem skoče na mene kako prodajem patetičnu nostalgiju, ne shvaćajući kako nije riječ o tome: u prirodi je grada da se mijenja, promjena je sama definicija grada, već i „moj Split“ ili „moj Beograd“ iz osamdesetih bili su tuđi gradovi za fetive Splićane i stare Beograđane.

Riječ je o nečemu drugom: o tome da Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne, ili Jagodina za bogate. Riječ je o tome da je u Beogradu sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim čudovišnim, lažnim baronom Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom, te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa.

Grad, naime, ne čine žirafe, nego ljudi. Ne razlikuju grad i selo samo industrija i poljoprivreda – više se krumpira i kupusa danas uzgoji u urbanim vrtovima Helsinkija nego na finskom selu – već rastvorenost grada i njegova socijalna, kulturna i svaka druga diverzija i diverzifikacija, nasuprot plemenskoj tradiciji sela i seoskih glavara. Upravo po tome Beograd je nekad bio grad, upravo po tome Beograd je danas blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimio Radoš Bajić na metamfetaminima. I naravno da rođake iz grada to onda ne jebe. Znate kako se kaže: „Beograd gori, a baba se češlja“.

Počeli smo sa knjigom „Jebo sad hiljadu dinara“ koja se pamti baš kao i tvoj tekst iz ratnog Vukovara, pamte se i tekstovi iz bolničkog kreveta. Kako si ti uspevao da nađeš svuda humor od smrti u ratu do smrtonosne bolesti?

Humor je uvijek i svugdje, ali najbolji – ako već ne i jedini pravi – jest onaj u najgorim i najosjetljivijim vremenima, onaj dakle esencijalni, koji je najteže naći. Meni je humor životno važan, ja i ljude dijelim na one sa smislom za humor i one bez njega: od potonjih bježim kao korona od tamjana. Dok se smijem, živ sam. Smijem se, dakle jesam. Smijeh, međutim, nije tek puka facijalna reakcija na vic: kad bi to bilo tako, bili bismo okruženi sve samom krepkom čeljadi, živom živcatom. Smijeh je stav, kritika, subverzija, odnos prema ostatku svijeta. Zato smo okruženi mrtvacima, zombijima koji se ne smiju. Ne smiju se ljudi, a hodaju.

U našim intervjuima smo često pričali i o fudbalu, pa i kako si dao prvi gol na Poljudu, o Liverpulu, a sad samo da te pitam šta je za tebe i ko je bio Maradona?

Maradona, grčki bog nogometa, kao i svaki iz grčkog panteona – bog s ljudskim likom i ljudskom greškom. Nije bio najbolji nogometaš u povijesti, ljudi u ovakvim prilikama vole pretjerivati, ali bio je veći od igre. Veći od nogometa, manji od čovjeka. Sitni lopov, džepar iz tramvaja, šaner s Bubanj potoka, heroj margine, svaka čestita mitologija ima jednog takvog, svako je poznavao nekog mangupa s Čubure koji je jednom davno nekom arapskom šeiku prodao Kalemegdansku tvrđavu, ili zajebao princa od Monaka s nekom zemljom na Zlatiboru za velike pare, ili u zahodu kafane Manjež jebo Sofiju Loren, ili Englezima u četvrtfinalu Mundijala sudiji pred nosom uvalio golom rukom. Ili jednom prilikom, očiju mi, kraj Autokomande pred sto hiljada ljudi lobovao Diku Stojanovića s dvadeset metara.

Razgovarao: Branko Rosić
Izvor: Nedeljnik