Toni Parsons: Porodica je osnova svih pripovijedanja

“Ljudi i dječaci”, najnoviji roman Tonija Parsonsa, poznatog britanskog pisca nastavak je njegovog milionskog bestselera „Čovjek i dječak“. Parsons se vraća svom starom junaku, Hariju Silveru, koji sada ima novu ženu, troje divne djece i sjajan posao kao producent kultne radio-emisije. Ali uskoro puni četrdeset godina i njegova bivša žena vraća se u London. Kada se njegov četrnaestogodišnji sin Pat preseli kod majke, Harijeve nevolje tek počinju. Sin mu je otišao, posao mu je u opasnosti, a ženu mu je uznemirio povratak njegove bivše supruge. Snovi kao da se ruše. Usred tog haosa umarširaće dvojica starih vojnika, ratnih drugova Harijevog oca iz bitke kod Monte Kasina. Hoće li ova dva stara namćora pomoći Hariju da povrati svog sina, porodicu i svoj život? I mogu li oni pokazati Hariju Silveru šta zaista znači biti muškarac? Vedar i dirljiv “Ljudi i dječaci” je roman o tome kako živimo danas. Ovu Parsonsovu knjigu, kao i sve njegove dosadašnje romane („Čovjek i dječak“, „Za moju malu“, „Čovjek i žena“, „Prava porodica“, „Naše nezaboravljene priče“, „Moja omiljena supruga“, „Novi početak“) objavila je „Laguna“ u prevodu Nenada ulića.

Toni Parsons je rođen 1953. godine u činovničkoj porodici u londonskom Ist Endu. Kada mu je bilo dvadeset godina zaposlio se u fabrici za proizvodnju džina. Potom je postao muzički novinar i pratio je eksploziju panka i novog talasa. Parsons se oženio koleginicom, a kada su se razveli dato mu je starateljstvo nad njihovim četvorogodišnjim sinom. Parsons je sin bivšeg marinca kojem je uručen Orden za izuzetnu službu tokom Drugog svjetskog rata, što je drugo po važnosti odlikovanje u britanskoj vojsci. Ta dva odnosa – sa sinom koga je sam podizao i sa pokojnim ocem koga je obožavao – čine okosnicu i srž romana “Čovjek i dječak”. Toni Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Tokom sedamdesetih bio je muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su “The Clash”, “Sex Pistols”, “Blondie”, “Talking Heads” i “Ramones” načinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Parsons je dobijao nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji BBC-ja, Late Review. Trenutno je kolumnista u listu “Daily Mirror”Dejli miror” i magazinu GQ. Sa suprugom, Japankom Juriko i kćerkom Džasmin, Parsons živi u Londonu odakle je i govorio za “ART Vijesti”.

U knjizi “Ljudi i dječaci” možemo ponovo sresti Vašeg junaka Harija Silvera iz ranijih romana “Čovjek i dječak” i “Čovjek i žena”. Šta Vas je inspirisalo da nastavite Silverovu priču, deceniju i po kasnije?

- Deset godina je prošlo od “Čovjeka i dječaka” i dosta je promjena u deset godina. Djeca odrastaju. Slatka mala tek prohodala dječica postaju nezgodni tinejdžeri. Roditelji stare i umiru. Vi idete od tridesetih ka četrdesetim godinama. Nova, mlada ljubav postaje dugoročni odnos, sa svim udobnostima i problemima koje nosi. Dakle, deset godina je dovoljno dramatična teritorija za pisca.

U novoj knjizi pisali ste o porodičnim odnosima, očinstvu i modernoj porodici sa djecom i pastorcima. Zašto su ove teme, na kojima se zasniva skoro sav Vaš književni opus, uvijek inspirativne?

- Mislim da je porodica osnova svih pripovijedanja. Biblija je uglavnom o porodicama - samo hrišćanstvo, naravno, temelji se na ocu i sinu. Romeo i Julija je priča o dvije porodice, kao i priča o zaljubljenom dječaku i djevojčici. I bajke su pune porodica - gnusne maćehe predstavljene su vrlo moćno. Mislim da je to zato što smo svi došli iz porodica - i ne možemo da pobjegnemo od porodica. Bilo da je dobra ili loša. Ona je velika univerzalna tema - sukob između očeva i sinova, muža i žene, djece i njihovih roditelja. Naš najveći izvor ljubavi i naš najveći izvor sukoba. Ono što se dešava u okviru naših porodičnih stvari milion puta je obimnije nego sve što je u večernjim vijestima. I porodice su u suštini dramatične. Postoji sukob, borba i ljubav. To je osnova svih velikih književnosti.

Zašto su ratna generacija (u novom romanu predstavlja je Ken Grimvud, ratni drug Harijevog oca) i sjećanje na Drugi svjetski rat konstanta u Vašoj fikciji?

- Rat je konstanta u meni, jer je to ratno iskustvo ono što dijeli generaciju mog oca i moju generaciju. Rat dijeli jednu vrstu ljudi na drugu vrstu ljudi. Ljudi koji su se borili u ratu podnijeli su to teško - mnogi od njih su umrli, mnoge od njih je to iskustvo slomilo, a mnogi - poput moga oca, čiji je gornji dio tijela imao masu ožiljaka od njemačke bombe – nosili su teret svojih rana čitavog životnog vijeka. A djeci tih ljudi - poput mene - bilo je lako. Mi smo odrastali u miru i prosperitetu. Mi nikada nijesmo morali da priložimo bilo kakvu žrtvu. Nikada nijesmo morali da damo svoje živote za slobodu naše zemlje. A mi smo izgubili nešto - jer ljudi generacije mog oca su bili spremni da žrtvuju svoje živote za još nerođenu djecu. A moja generacija o tome ništa nije mislila, osim o našoj ličnoj sreći i ispunjenju. Mi smo bili slobodni da živimo vrstu života kakav sam ja živio, zbog ljudi kao što je bio moj otac. Ali sve ono što smo mi izgubili, srećni sinovi mira bilo je beskrajno zanimljivo. I mislim da je to što smo izgubili bila mogućnost da stavimo druge ljude iznad sebe. A to je izgubljena velika stvar. Jer, staviti nekog iznad sebe je definicija ljubavi.

Ken Grimvud je predstavnik generacije koja nestaje. Zašto ova generacija ratnika nikada nije dobila pravo priznanje za svoje zasluge? Pa, nije sve u medaljama?

- Mislim da su dobili priznanje kroz to što su široko voljeni i poštovani od strane generacija koje su došle kasnije. Ljudi se ugledaju na ratnu generaciju. Ali, mnogi od njih su se vratili iz rata da potom vode jako skromne i oskudne živote. To je svakako slučaj i Kena Grimvuda. I to je bio slučaj moga oca. On je došao kući iz rata, sa strašnim ožiljcima i po tijelu i po umu. Mnogi njegovi prijatelji, većina njegovih prijatelja, su ubijeni u Italiji. I tako mislim da je možda neizbježno da čovjek, poput mog tate ili Kena Grimvuda, postane ogorčen tokom godina. Mi nikada ne bi mogli da im se odužimo za ono što su uradili - jer ono što su uradili je bilo neprocjenjivo.

U romanu Ken Grimvud kaže Hariju: „Ti imaš ženu koja se stara o tebi. Ja sam imao posla samo s nacistima“. Kako da razumijemo Grimvudove riječi? Da li je za njegovu generaciju bila sramota da žena izdržava čovjeka?

- Mislim da je Ken Grimvud pokušao da kaže Hariju koliko je on srećan - i problem sa Harijevom generacijom je da zavide ratnim herojima - zato što su iskušani kao muškarci na način na koji Hari i ja nikada nijesmo bili iskušani. I svakako je da su muškarci i žene postali sličniji u posljednjih pedeset godina. Mi odgajamo i podižemo našu djecu zajedno, radimo zajedno, zarađujemo novac zajedno. To je različito od Kenovog doba i doba mojih roditelja - koji su bili vrlo tradicionalni, sa jasno podijeljenim ulogama. Veoma različitim ulogama. A to je možda bilo bolje, ali komplikovanije. A ako je iskren, nema čovjeka na svijetu koji bi želio da bude finansijski podržan od strane žene. On želi da se brine o njoj. On želi da bude muškarac.

Kroz lik Harija Silvera saznajemo gorku istinu da zaposleni koji imaju više od četrdeset nikome ne trebaju. To je realnost u našim zemljama u tranziciji. Ali, zar je takođe tako i u uređenim zemljama?

- Nijesam siguran da se u potpunosti slažem sa vama. Zato što u mojoj zemlji ima puno mladih ljudi koji završavaju univerzitete koji nikome ne trebaju. Oni imaju dobro obrazovanje, ali nema posla za njih. U pravu ste da su mnogi sredovječni ljudi na gomili starog gvožđa. Ali ja mislim da je još veća tragedija kada su mladi ljudi bačeni na gomilu starog gvožđa, čak prije nego što su njihovi životi i karijere otpočeli.

U romanu “Ljudi i dječaci” možemo primijetiti da ste veoma kritični prema televiziju kao mediju. Zašto?

- Kao i bilo koji medij masovne kulture, i televizija ima moć da prosvjetli, edukuje i zabavi. A ipak, to je uglavnom smeće. Isto je i sa Internetom - to je najnevjerovatniji izum koji je ljudska rasa proizvela u vijeku, a ipak ga vjerovatno najviše koriste usamljeni muškarci za gledanje pornografije. Možda je uvijek tako sa velikim pronalascima – da bivaju odvučeni na najniži nivo.

Značajan nivo Vaše knjige su muzika i filmovi. Zašto?

- Muzika i filmovi su način za mjerenje naših života i način da registrujemo promjene u našim srcima. Mislim da imaju ogromnu moć. Britanski muzičar Rej Dejvis iz grupe „The Kinks“ jednom je rekao da kad god je gledao nečiju kolekciju ploča, činilo mu se kao da je osjećao plač, jer je to izgledalo kao da zaviruje u njihovu dušu. Mislim da možemo sve razumjeti na šta je on mislio.

Vaša prva knjiga (napisana zajedno sa Džuli Barčil) bila je „The Boy Looked at Johnny“. U intervjuima, obično govorite o Vašim romanima, ali ne i o ovoj knjizi. Šta nam možete reći o njoj? To je Istorija britanskog panka, zar ne?

- Ja ne govorim o knjizi „The Boy Looked At Johnny“, jer me niko o tome i ne pita! To nije bila moja prva knjiga - napisao sam roman pod nazivom „Djeca“ kada sam napustio školu i radio u fabrici za izradu Gordon džina - tog strašnog engleskog pića. „Djeca“ je bila užasna knjiga, ali je objavljena i donijela mi je moj prvi posao u novinarstvu. Tako da je to bila moja prva knjiga. „The Boy Looked At Johnny“ je jedna knjiga koju sam napisao sa nekim drugim i tako da je ja ne osjećam tako bliskom - kada je knjiga proizvod saradnje, nemoguće je odnositi se prema njoj na isti način kao prema knjigama koje ste napisali sami. Ono što ja mogu da vam kažem je da je „The Boy Looked At Johnny“ bila istorija panka pisane baš kada je pank propadao - ali je takođe vrlo gruba, knjiga koja ne odaje poštovanje, vrijeđa skoro svakog ko se pominje. Mi smo je napisali za dvije nedjelje. Ja se sjećam da smo se najveći dio vremena valjali od smijeha. Mislim da ćete spoznati da je pisanje knjiga mnogo zabavnije nego čitanje.

Neki od Vaših romana iz osamdesetih godina su „Logika platine“ i „Bluz svjetla reflektora“. Šta nam možete reći o ovim romanima? Koliko su različiti ili slični Vašim drugim knjigama?

- Ono što ja mogu reći je da su to bili rani romani i nijesu baš dobri. Samo mlad pisac upoznaje svoje kupce. Ništa više od toga nije zaista uzbudljivo.

Tokom sedamdesetih godina bili ste svjedok stvaranja nove muzičke scene u Velikoj Britaniji. Muzika je imala veću ulogu u životima mladih ljudi. Možete li se sjetiti nekih zanimljivih priča vezanih za neke muzičare?

- Imam milion interesantnih priča u vezi sa muzičarima! Veliki broj njih sam stavio u roman „Naše nezaboravljene priče“. Taj roman je tačna predstava mog vremena provedenog u muzičkom biznisu. Sve dobre priče su u tom romanu.

Prije nekoliko godina bili ste u Crnoj Gori na promociji Vaše knjige „Moja omiljena supruga“. Možemo li uskoro očekivati Vašu novu posjetu?

- Mislim da će to biti na proljeće, 2011. godine.

Teorija o razvodima

...Ja imam teoriju o razvodima. Moja teorija kaže da razvod nikad nije tragedija za odrasle i uvijek je tragedija za djecu. Odrasli mogu da smršave, da nađu nekog boljeg, da počnu novi život. Razvod odraslima daje besplatnu kartu za izlazak iz zatvora. Cijenu plaćaju djeca, i plaćaju je do kraja života. Mi to ne možemo da priznamo, mi, ožiljcima išarani veterani brakorazvodnih sudova, jer bismo tako priznali da smo našoj djeci nanijeli rane koje će nositi dovijeka.

Djeca razvedenih roditelja uvijek nešto zadržavaju u sebi. Dok su mali, toliko se naviknu na šetkanje između raličitih kuća da to zauvijek ostaje s njima. Ta uzdržanost, ta pragmatična rezervisanost, ta potreba da budu patuljaste diplomate ranga Kofija Anana. I zato, kad puknu, onda baš puknu...

...Pet dobrih stvari kad si samohrani roditelj. Sam si i sve odluke vezane za dijete donosiš ne savjetujući se ni sa kim. Znaš, bez ikakve sumnje, da je djetetu neophodan samo jedan dobar roditelj. Znaš da je tvoje dijete voljeno i da će uvijek biti voljeno. Nema potrebe da se osjećaš kao izrod na školskoj kapiji, zato što je svijet sada prepun samohranih roditelja. I tvoje bivše više nema u tvom životu.

Pet loših stvari kad si samohrani roditelj. Sam si i stalno se osjećaš kao posljednja linija odbrane između svog djeteta i šugavog savremenog svijeta. Znaš, bez ikakve sumnje, da je djetetu uvijek bolje s dva dobra roditelja. Znaš da je tvoje dijete ranjeno razvodom i da će tu ranu nositi do smrti. Osjećaš se kao izrod na školskoj kapiji jer je svijet prepun srećnih, cjelovitih porodica. I tvoja bivša može da ti uleti u život kad god joj padne na pamet, samo izgovorivši čarobne riječi: „Ovo je i moje dijete.“
(Iz knjige “Ljudi i dječaci”)

Svijet postaje grublje, surovije mjesto

Vaši junaci misle da je sve bilo bolje u dobra stara vremena. Zašto? Da li je to i Vaše lično mišljenje?

- To je smiješno - jer mislim da mnoge stvari nijesu tako dobre kao što su nekada bile. Mislim da društvo mora da se navikne da ima više poštovanja za žene, za stare, za djecu. Mislim da smo bili pristojniji jedni prema drugima u prošlosti. Osjećam da svijet postaje grublje, surovije mjesto. Ipak, paradoksalno je da nikada nijesam bio srećniji nego što sam danas. Dakle, ja nemam pritužbi na ličnom nivou.

Vujica OGNJENOVIĆ