Laguna - Bukmarker - „Sofijin izbor“ i radikalno prihvatanje - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

„Sofijin izbor“ i radikalno prihvatanje

Roman „Sofijin izbor“ prvi put sam pročitala na leto kada sam završila koledž. Ni sama ne znam zašto mi je bilo potrebno toliko dugo. Dobar deo mladosti posvetila sam kompulsivnom čitanju knjiga na temu Holokausta. Moja majka, bibliotekarka na dečjem odeljenju, upućivala je telefonske pozive i vozila me u druge gradove kako bih pročitala što više knjiga na temu koja me je zanimala. Radije sam čitala memoare nego fikciju, zato što sam znala da će narator preživeti do kraja priče. Svako koga je junak voleo bi preminuo, ali on bi nastavio sa životom i naposletku napisao knjigu koju ću držati u svojim rukama.

U romanu „Sofijin izbor“, narator priče će preživeti, ali on nije žrtva Holkoausta. Stingo – mladi pisac u nastajanju – protestant bele puti sa Juga koga izjeda krivica zbog ropstva, potčinjenosti crnaca u njegovoj rodnoj Virdžiniji, koja je i dalje na snazi i činjenice da iako se dobrovoljno prijavio da učestvuje u Drugom svetskom ratu, učinio je to najviše zbog toga što je želeo da se bori sa Japancima, neprijateljem kojeg su Amrikanci pogrdno opisivali – na rasistički način. On u Bruklinu, nakon rata, upoznaje Sofiju, Poljakinju i katolikinju koja je preživela Aušvic.

Otkud to da Stingo piše o Holokaustu, da baš on pripoveda Sofijinu priču? I otkuda to da sam ja, katolikinja odrasla u bostonskom predgrađu osamdesetih godina prošlog veka, proždirući memoare Jevreja, promišljala o njihovim sudbinama? U Stingu sam prepoznala zajedničko interesovanje koje verovatno nije na mestu.

Mnogo je pisano na temu toga kako književna fikcija ima moć da čitaoce nauči empatiji. Verujem da čitanje kompleksnih priča može takođe biti put ka radikalnom prihvatanju. „Tako je – kako je“ je upravo ono što sam iznova učila iz svakog pročitanog memoara. Stvari o kojima sam čitala su ljudi zaista činili drugim ljudima.

Čitanje izražajne, istančane fikcije podstiče dijalektičko razmišljanje. Likovi u romanu „Sofijin svet“ puni su kontradikcija. Stingovi motivi da pomogne i sasluša Sofiju počivaju u privlačnosti koju oseća prema njoj. Nejtan, ovisnik i Sofijin ljubavnik koji je zlostavlja, ima momente neverovatne nežnosti i ljubaznosti. A o Sofiji, Stingo zapisuje sledeće:

„Da je bila samo žrtva – bespomoćna kao list na vetru, ljudska trunčica, bez volje, poput onolikih gomila svojih sapatnika osuđenih na propast – Sofija bi izgledala samo jadno, kao još jedno nesrećno izgubljeno čeljade koje je ta oluja izbacila u Bruklin bez tajni koje treba otključati. Ali činjenica je da je u Aušvicu (i to mi je postepeno priznala tog leta) bila žrtva, da, ali i žrtva i saučesnik, saradnik – ma koliko njen plan bio nasumičan i dvosmislen i neproračunat – u masovnom pokolju čiji se mučni isparljivi ostatak vio u nebo iz dimnjakâ Birkenaua...“

I evo šta Stingo upravo radi na kraju romana. Nakon pijanke i tugom ispunjene večeri na Koni Ajlendu, budi se na plaži uz „plavozeleno nebo s njegovim providnim šalom izmaglice; nalik sićušnoj kristalnoj kugli, usamljena i spokojna, Venera je sijala kroz maglu iznad mirnog okeana“. Primećuje da su ga neka deca pokrila peskom kako bi ga zaštitila.

Kasnije, u svojoj starosti i kao ostvaren pisac, osvrće se na dnevničke zapise o tom letu:

Jednoga dana razumeću Aušvic. To je bila smela izjava, ali naivno besmislena. Niko nikada neće razumeti Aušvic. Ono što sam tačnije mogao da zapišem bilo bi: Jednoga dana pisaću o Sofijinom životu i smrti, i tako doprineti tome da se pokaže kako apsolutno zlo nikada ne iščezava iz sveta.“

U ovom trenutku mog čitalačkog i spisateljskog života, ne mogu da zanemarim problem koji uočavam u Stajronovom pristupu. Istovremeno će me knjiga uvek ganuti i zauvek biti merilo izvanredne književnosti. To takođe predstavlja dijalektički način razmišljanja – nelagodan, ali i neophodan.

Ovom romanu se vraćam zbog životnih puteva junaka i zato što znam da se završava na plaži, ovim kratkim pasusom koji oslikava mukom zarađeni novi početak:

„To nije bio sudnji dan – samo jutro. Jutro: blistavo i pravedno.“

Autor: Kejt Liri
Izvor: blog.pshares.org
Prevod: Aleksandra Branković


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
 lepa rozalina priča o skrivenoj junakinji romea i julije ona koja je utekla laguna knjige „Lepa Rozalina“ – priča o skrivenoj junakinji „Romea i Julije“: Ona koja je utekla
10.04.2025.
Moda ponovnog osmišljavanja poznatih priča, ali iz drugog ugla, najčešće savremenijeg feminističkog, odavno je do neukusa zavladala modernom književnom produkcijm. Umesto da predstavlja izazov novog p...
više
prikaz romana tragovi čuda novi stari dobri sparks laguna knjige Prikaz romana „Tragovi čuda“: Novi stari dobri Sparks
10.04.2025.
U vreme kada se pojavila „Beležnica“, radila sam kao knjižar. Majka me je zamolila da joj nabavim primerak – iako nije bila neki veliki ljubitelj knjiga (pročitala bi možda jednu knjigu godišnje), rad...
više
duelovanje ulica čajkovskog 40  laguna knjige Duelovanje: „Ulica Čajkovskog 40“
10.04.2025.
Marija i Tanja, članice Fejsbuk grupe Delfi Kutak, ovoga puta su ukrstile mišljenja o romanu koji vas vodi na vrtoglavo putovanje kroz rusku istoriju – „Ulica Čajkovskog 40“ Pitera Vaterdrinkera. Z...
više
kako od malih nogu razviti ljubav prema knjizi laguna knjige Kako od malih nogu razviti ljubav prema knjizi
10.04.2025.
Od prvog dana prve trudnoće bombarduju vas porukama o važnosti čitanja. I to iz dobrog razloga – čitanje je važno za svaki stadijum dečjeg razvoja, što je potvrđeno brojnim istraživanjima. Srećom, nav...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.