Robert Lou: Sukob između hrišćanstva i pagana odjekuje u sukobima današnjice

Beli Hrist je Isus. Nordijci su ga zvali „beli“ jer je to bio izraz za „kukavički“; oni su verovali da bilo koji bog koji bi dozvolio sebi da bude ubijen, nije bio pravi bog.
 
“Stazom kitova” i “Vučje more” dva romana o svijetu nordijskih ratnika vikinga škotskog pisca Roberta Loua su sjajne avanturističke priče koje u sebi sadrže istoriju, ali i mitski i lirski ton starih nordijskih saga. Ratnička družina, jezive bitke, herojska avantura, krvavi sukobi, potraga za nevjerovatnim blagom, psovke, duhovi, i dječak na pragu zrelosti bačen u svijet ratnika su samo neke od tema o kojima Lou piše. Na vikinškom pljačkaškom brodu život je surov. Kada Orm Rurikson napusti snjegove Norveške da bi se uhvatio u koštac s morem na Irvasu iz fjorda neočekivano postaje član ozloglašene posade kletvenika. Nazvani po usmenoj zakletvi koja ih vezuje kao bratstvo bez mnogo briga neprestano plove okeanskim talasima. Bore se nemilosrdno, piju mnogo i uvijek brane sebe i svoje.

Kletvenike unajmljuju da pronađu izvjesnu relikviju - šalju ih u potragu za mačem za koji se misli da je ubio Bijelog Hrista, čovjeka kog hrišćani obožavaju. Potraga će ih odvesti u duboke i nepredvidljive vode, staze kitova, prema ukletom blagu Atile Huna i najvećem, najopasnijem izazovu, ali i do Grčke do Jerusalima, preko neizvjesnog vučjeg mora... Louove romane “Stazom kitova” i “Vučje more” objavila je Laguna. Od svoje sedamnaeste godine Robert Lou radio je kao novinar i pisac na najrazličitijim mjestima kao što su Vijetnam, Sarajevo, Rumunija i Kosovo. Da bi zasitio glad za uzbuđenjima, počeo je da se bavi istorijskom amaterskom glumom i pridružio se Vikinzima. Živi u Largsu u Škotskoj, odakle je govorio za ART.

Bili ste  novinar i ratni izvještač u Vijetnamu, Sarajevu, Rumuniji, Kosovu. Stiče se utisak da Vas privlače daljine i ratovi. Da Vas opasnosti vuku sebi. Je li to tačno?

- Ne. To je nešto što sam radio kada sam imao 19 godina, iako sam se tom poslu vratio ponovo u svojim četrdesetim godinama. Kriza srednjeg doba. Zadovoljio bih se ferarijem i mladom plavušom. Rat i bitke su za mlade - osim ako ih možete dobiti sa rum sevisom.  

Sada ste se pridružili Vikinzima. Aktivni ste u ponovnom rađanju Vikinga i ljubitelj ste drevnih  ratnih vještina. Zbog čega? Je li zato što volite da se igrate, ili zato što zaista volite da se borite kao pravi Viking, u njihovom oklopu i sa kacigom na glavi?

- Volim obje stvari. Počeo sam uz saznanje kako se koristi mač i štit, ali ne možete to jednostavno pitati bez pokretanja pitanja kako su napravljeni mač i štit, ko ih je pravio i kada - sve je to istorija. Na kraju, ono što ja radim je oživljavanje istorije, a to je i više nego udaranje ljudi velikim komadima metala. Tu je kovanje i rad na strugu, kožarstvo i pravljenje obuće - svi zanati koji su se nekada izrađivali ručno i gubili se sve više i više svake godine. To me više uzbuđuje danas - vjerovatno zato što sam star! - pored toga što sam pripovijedač ili što pokazujem kako se sprema zec na ražnju. Djeca sa zapada nikada nijesu vidjela takvo meso, osim onog koje je upakovano u omot i stavljeno u frižider supermarketa.

Napisali ste serijal o kletvenicima. Ko su bili kletvenici i koji je bio njihov glavni cilj?

- Kletvenici su, u stvarnoj istoriji, bili grupe trgovaca koji su otišli u Rusiju u potrazi za bogatstvom. U takvoj divljoj i zemlji bez zakona, jedino sigurno što će ih vezati jednog za drugoga bilo je da polože zakletvu, da se zakunu da će braniti jedni druge. Imao sam ideju i stvorio takvu grupu, čija je zakletva bila strašna i dalekosežna ako vjeruju u Stare bogove. Na kraju, to je bilo sve što im je ostalo - zakletva, jedni drugima i Stari bogovi.

Knjiga „Vučje more“ predstavlja drugi dio tog serijala. U toj se knjizi, između ostalog, govori o tajanstvenom moru prepunom opasnosti i iznenađenja. Zašto ste to more nazvali Vučjim? Ko su Vaši vukovi koji bez straha plove tim morem? Da li samo Vikinzi, onako hrabri i nesalomivi  kakvim ih Vi predstavljate u svojim knjigama?

- „Vučje more“ je nazvano tako zbog tih vremena kada su oluje bijesnele i talasi, bijeli vrhovi, koji su izgledali kao očnjaci divljaka. Ova su mora - kojima niko ne plovi - spasila Vikinge. Da bi to učinili moraju biti veći divljaci od samog mora - ili očajnici.


- Mač je napravljen od dijela Svetog koplja, kojim je proboden Hrist na raspeću. Atila ga je imao i smatrao je da ima puno moćnih magija. Rune na njemu su one koje je Orm označio na ručki, niz podsjetnika o tome kako da se vrati do zakopane ostave odakle mač potiče. Danas je tu i satelitska navigacija, da se obogatite, ako vam se sviđa.

U prvoj knjizi serijala „Stazom kitova“ takođe se bavite ratničkom družinom (kletvenicima). U ovoj knjizi oni, kao plaćenici, plove opasnim vodama tražeći  mač koji je ubio Bijelog Hrista. Pišete i o ukletom blagu Atile Huna. Koliko je ovo štivo zasnovano na podacima koji se, koliko toliko, mogu smatrati stvarnim?

- Blago Atile je zaista stvarno i može se pratiti unazad sve dok ne postane mit - čuvenu zmajsku ostavu je otkrio Sigurd. Iako možda nikada neće biti poznat tačan uzrok smrti Atile, postoji dosta slaganja da je bio smješten u trostruki kovčeg: od zlata, optočen srebrnim i konačno gvozdenim. Naoružanje poraženih neprijatelja, zajedno s dragim kamenjem i ukrasima, bilo je takođe dodato u Atilin složeni kovčeg i sve stvari su pokopane u tajnosti, svi oni koji su bili povezani s tim radnjama, ubijeni su.

Šta se krije iza ukletog blaga Atile Huna? 

- A, šta je sa onim što je skriveno? Pročitajte i saznajte! 

Ko je Beli Hrist?

- Bijeli Hrist je Isus. Nordijci koji su se klanjali Starim Bogovima zvali su ga „bijeli“ jer je to bio izraz za „kukavički“; oni su vjerovali da bilo koji bog koji bi dozvolio sebi da bude ubijen, nije bio uopšte pravi bog. 

Putevi Vikinga u Vašim romanima su iznenađujući. Vikinga ima i na mjestima na kojima bismo pomislili da ih nikada nije bilo. Možete li to pojasniti? 

- Većina pisaca istorijskih romana imaju tendenciju da se koncentrišu na zapad - na otkriće Grenlanda, zatim Amerike, upade u Englesku i Irsku. Oni koji gledaju negdje drugdje možda zapravo shvataju da su Danci otišli na jug, dolje na Balkan i na obale Baltičkog mora, tražeći gvožđe i ćilibar, a da su Šveđani otišli na istok u Rusiju, tražeći srebro i svilu. Postoje zapisi hristijanizovanih Nordijaca koji su prešli Jordan u hodočašću, i sage o njima da su pljačkali sve duž Mediterana i Sjeverne Afrike.

Jedna od knjiga serijala o kletvenicima nosi naslov „Beli gavran“. Ko je beli gavran? 

- Postoje dva gavrana povezana sa Odinom - Hugin i Munin, koji predstavljaju Mišljenje i Pamćenje. Oni lete i vraćaju se svaki dan sa vijestima o njihovim svijetom koje u uho šapuću Odinu. Izmislio sam trećeg, bijelog gavrana. To je stvorenje koje nije dobro, zastranjuje i njegov jedini zadatak je da leti napolje i stvori zimu, posljednje veliko zamrzavanje svijeta prije nego što se svijet završi. U knjizi se to odnosi na probleme kletvenika u zamrznutim pustarama Rusije.

A šta nam o tome govori zvanična istorija i arheologija?

- Zamrznute pustare su stvarne i sve što ide uz njih. Gavran nije - ali onda nijedan od Odinovih gavrana nije istorijski tačan. 

Šta je uzrokovalo Vaše tako veliko interesovanje za skandinavsku istoriju i njihove pretke? 

- Škotska ima jako vikinško nasleđe - Orknej je bio jedan od prvih mjesta koje su nordijci kolonizovali. Postoje toponimi i riječi u kojima još uvijek odzvanja Skandinavija - na primjer, „brawlie“ znači „dobro“ i u švedskom i u škotskom.

Kakvu ulogu ima religija u Vašim književnim djelima? 

- Sukob između hrišćanstva i paganskih vjernika Starih Bogova je fascinantan, jer odjekuje u sukobima današnjice, između dvije religije čiji su fanatici spremni da se bore do smrti za ono u šta vjeruju. Na kraju, bilo je praktično preobratiti pagane Vikinge; oni su vidjeli prednosti u kraljevstvu time što su  hrišćani.

Bili ste na mnogim ratnim poprištima novijeg doba. Ipak, Vi se u svojim knjigama bavite bitkama iz davne prošlosti. Bavite se borbama drevnih Vikinga, o kojima znamo samo nešto iz istorije i legendi. Zašto je život   Vikinga za Vas toliko značajan?  

- Sva istorija je važna, ali Vikinzi me fasciniraju zato što su bili najdarovitiji, najviše su putovali, bili su najžešći ljudi nekoliko stotina godina - ipak oni nikada nijesu napravili carstvo kao što su to učinili Rimljani. Oni nikada nijesu ostavili nasljeđe poput Rimljana - oni su došli, oni su vidjeli, kolonizovali a zatim nestali u istoriji među ljudima sa kojima su se ženili i družili. To je jedinstveno.

Kakva je istorijska pozadina Vaših knjiga?

- Jasna, nadam se! Počeo sam sa Vikinzima, a zatim sam prešao unaprijed nekoliko vjekova, da se latim istorije Škota u borbi za nezavisnost.  
  
Može li se u Vašim knjigama osjetiti eho nedavnih ratova na Balkanu?

- Apsolutno. Ne samo da ima vjerskih podjela, nasilja susjeda na susjedima u ime boga, već imate borbe za samoopredjeljenja, takođe. To je upravo ono o čemu pišem.

Vi ste rođeni i živite u Škotskoj. Hoće li Škotska postati nezavisna država i kada?

- Škotska će postati samostalna onda kada to ona poželi da bude, kad prestane da se plaši promjena i kad počne shvatati da će jedini pravi politički napredak napraviti onda kada uzme sudbinu u svoje ruke.
  
U toku održavanja referenduma o nezavisnosti Škotske, mnogi u Crnoj Gori navijali su za Škote. Kao što znate, mi smo, nakon više od devet decenija, tek 2006. godine referendumom vratili svoju nezavisnost.  

- Uopšteno, Škoti gledaju na one zemlje koje su ostvarile nezavisnost od većih država sa nekom dozom zavisti - ali situacija je drugačija u Škotskoj. Mi nemamo etničke podjele, krvavih političkih previranja i rata nikada neće biti. Čak i u najočajničkijoj želji za nezavisnost, mi nikada nećemo otići tako daleko da bi se fizički borili sa našim komšijama za to.

Jeste li nekad dolazili u Crnu Goru?

- Ne. Ne iz bilo kakvih političkih razloga, već zato što su priče koje sam pokrivao bile negdje drugdje. Bio sam u Dubrovniku jednom, još krajem sedamdesetih godina, kada je još to bila Jugoslavija, jedna od rijetkih socijalističkih zemalja koja je bila dovoljno opuštena da dozvoli zapadnom novinaru da dođe.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me