Laguna - Bukmarker - Razgovor s Draganom Velikićem za hrvatski nedeljnik Express - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Razgovor s Draganom Velikićem za hrvatski nedeljnik Express

Dragan Velikić je savremeni srpski pisac koji je u novije vreme dva puta dobio NIN-ovu nagradu za književnost, prvi put za roman „Ruski prozor“ 2007. i drugi put za roman „Islednik“ 2015. godine. „Islednik“ je u Srbiji prodat u 50.000 primjeraka. Iste je godine u Hrvatskoj „Islednika“ izdala izdavačka kuća Meandarmedia, a nedavno je objavljen još jedan Velikićev roman, „Severni zid“ (u Srbiji objavljen još 1995. godine). U romanu „Severni zid“ prepliću se radnje dva vremena, jedna prati ljubavni par iz Dablina, pisca Džejmsa Džojsa i njegovu Noru, koji su početkom 20. veka, došavši iz Dablina, umesto u Trstu završili u Puli, a druga prati dva para Beograđana koji su zbog rata završili u Beču. Nužne i samoizabrane migracije koje se protežu ceo jedan vek utiču na sudbine likova i spajaju živote koji bi se teško spojili da tih migracija nije bilo. Roman „Severni zid“ Dragan Velikić predstavio je na prošlom Sajmu knjiga u Puli, u gradu u kojem je odrastao, koji je važna koordinata njegovog života i njegove književnosti. Velikić se u Pulu ceo život vraćao i doslovno i metafizički, u stvarnosti i u pisanju. S autorom smo razgovarali o romanu „Severni zid“, koji je iznova došao pred hrvatske čitaoce, o značenju Pule u njegovu životu, o fenomenu festivalizacije književnosti i položaju knjige u Hrvatskoj i Srbiji.
 
Roman „Severni zid“ koji ste objavili prije 23 godine sada je izdan u Hrvatskoj, na srpskom jeziku. Zapravo, za hrvatske čitatelje riječ je o novom romanu. Koliko Vam je važna recepcija Vaše književnosti među hrvatskim čitateljima?
 
U vreme kada je objavljen „Severni zid“ bio je rat, knjiga je bila nedostupna u Hrvatskoj. Moj prijatelj i izdavač, Branko Čegec, složio se sa idejom da posle 23 godine taj roman dođe do hrvatskih čitatelja. Jedan deo radnje prati sudbinu Džemsa Džojsa i Nore tokom njihovog boravka u Puli i Trstu. Kroz roman se kreću migranti dvadesetog veka, što se koliko vidimo, nastavlja i danas.

U Hrvatskoj sam odrastao, proveo sam u Puli period formativnih godina, od svoje pete do devetnaeste, dakle, prirodno je da su mi važni hrvatski čitatelji. Osim ove, lične satisfakcije, generalno smatram važnim raditi što više na ukidanju tog nenormalnog stanja – carinskih barijera pred knjigom. Na bilo kom jeziku.

Djetinjstvo ste proveli u Puli, a Vaši su roditelji u tom gradu živjeli do početka rata 1991. godine. Pula se pojavljuje u mnogim vašim romanima, „Islednik“, „Via Pula“, „Astragan“, „Danteov trg“, „Dosije Domaševski“, „Bonavia“, „Severni zid“... Što Vam intimno znači Pula i što je Pula u Vašoj književnosti?
 
Moji roditelji su u Puli živeli do 1978. godine, a kasnije su u vikendici u blizini Pule provodili dobar deo godine sve do rata. Ja sam u Puli odrastao. Njene ulice i trgovi, stanovnici, njena prošlost, mirisi i zvuci, luka i pijaca, školsko zvono i bioskopske sale, i još mnogo više toga – to je sve moj svet i moj život, pa je sasvim logično što je i moja literatura. Dakle, nije nekom svesnom odlukom taj grad postao mesto radnje većine mojih romana.
 
Jedan od likova „Severnog zida“ koji je devedesetih pobjegao iz Beograda zbog mobilizacije, izgovara bolno istinite rečenice „ovaj rat nam je pogasio svetla“, „mi ne možemo tek tako niz Dunav otići u drugi svet“ i „mi ne možemo biti zadovoljni preživljavanjem“. U ove 23 godine koje su prošle nakon prvog izdanja „Severnog zida“, na ovim prostorima završila su ratna stradanja, no svjedoci smo novih globalnih i regionalnih migracija kojima su uzrok neimaština i nedostatak perspektive. Može li prostorna i društvena izmještenost, ako je prati ekonomska sigurnost, donijeti sretniji život? Ima li nade da se na našim prostorima svjetla jednom opet upale?
 
Prekomplikovana su vam ova pitanja, ne verujem da postoji osoba koja na njih može jednoznačno da odgovori. Što se prvog dela tiče, to je individualno. Proveo sam dobar deo života u inostranstvu, ali gde god bio – okružen sam uglavnom ljudima koji su mi bliski, zanimljivi, dragi. To je benefit slobodnjaštva. Ja ne zavisim ni od koga, i mogu da biram svoje društvo, a mislim da je okruženje ono što nam određuje osećanje sreće ili nesreće. I uživanje u poslu kojim se bavimo.

Pogrešno je ekonomsku sigurnost stavljati na mesto krunskog motiva za migracije; trulost društava u kojima živimo, korupcija, partokratija sa svojom negativnom selekcijom, sve veći udeo kriminogenih faktora u formiranju sistema, odsustvo iskrene volje kod političara da se stvari promene nabolje, odsustvo znanja i umeća kod onih koji odlučuju o budućnosti društva, obrušavanje društvenih stubova – školstva, zdravstva i sudstva, licemerna sprega sa crkvom... sve su to razlozi zbog kojih sposobni odlaze da potraže milje u kojem će njihovi životi u dobroj meri zavisiti od njih samih.

A paljenje svetala... e to, draga moja, ne verujem da iko može da predvidi. Naše je da se trudimo da osvetlimo svoj komad zemlje.
  
Roman „Severni zid“ počinje „vježbama za umiranje“ koje je od ranog djetinjstva i kasnije tijekom čitavog života prakticirala Marta Kopeans. Pomalo je zastrašujuće da jedna djevojčica vježba umiranje... Što predstavljaju „vježbe za umiranje“, neku posebnu metaforu, svijest o prolaznosti ljudskog bića?
 
Ne mogu pouzdano da se setim neke svoje racionalne namere vezane za to, ali gotovo sam siguran da sam to vežbanje iskoristio kao određenu odbranu pred strahom. Strahovi imaju tu strašnu, snažnu i uglavnom negativnu ulogu u životu, prvenstveno sputavajuću. Strah od smrti kod mnogih ljudi ubija mogućnost života. Treba se spustiti na dno sopstvenog straha da bi se pobedilo, i Marta to nesvesno i radi.
 
Posljednji roman „Islednik“ možda je najosobniji od svih Vaših romana. Glavni lik razlaže svoj odnos s majkom, priznajući sebi kako je bilo... Zašto je u Srbiji „Islednik“ bio toliko čitan i popularan?
 
Ne samo u Srbiji. Do sada je izašao na desetak jezika. Imao je izuzetno dobre prikaze i u hrvatskim medijima, nije se loše ni prodavao u Hrvatskoj.

To da je „Islednik“ „najosobniji od svih mojih romana“ zbog nečega se prenosi iz teksta u tekst, i to sasvim neosnovano. Svaki ozbiljan roman je „najosobniji“ roman svog autora, a ja sam se trudio da pišem isključivo ozbiljne romane. Šta to znači? Ozbiljan roman je putovanje u bezuslovno otkrivanje sveta, ljudi i života. Što pisac dublje uspe da zahvati tu materiju, to je roman ozbiljniji. Na to putovanje pisac vodi svoje čitaoce; zapravo – nudi im određenu turu. Ako i oni tu pronađu delić istina za kojima su tragali, putovanje postaje i njihovo lično. Onda takvu knjigu kupuju sebi bliskim i dragim ljudima, pričaju o njoj, propagiraju je... Svakako su čitanosti doprinele i nagrade, ali sve to ne bi dovelo do prevoda. Priča „Islednika“, u najjednostavnijem, jeste istraživanje po sebi, koje vodi do izvora, odnosno roditelja – u ovom slučaju majke; do otkrivanja sebe samog upravo u onome čemu se okreću leđa, od čega se beži. Izgleda da je to većini prepoznatljiv model.
 
U Vašim se romanima likovi kreću u koordinatama Beograd-Pula-Beč-Budimpešta. Za Vas kažu da ste srednjoeuropski pisac. Četiri godine proveli ste kao diplomat u Beču. Je li Vam je to iskustvo bilo važno za pisanje?
 
Moji likovi se kreću u istim onim koordinatama u kojima se i ja decenijama krećem. Pišem o gradovima u kojima sam živeo. Pre nego što sam kao diplomata došao u Beč, često sam boravio u tom gradu. Kao pisac koji je u potpunosti preveden na nemački, obišao sam čitavu Austriju. Tu zemlju odlično poznajem, što je bio glavni razlog da me tadašnja demokratska vlast u Srbiji predloži za ambasadora.

Ne mislim da je moje diplomatsko iskustvo imalo neke direktne veze sa mojim pisanjem, međutim, pisac nikada ne zna kada će iz trezora proživljenog života isplivati neki detalj...
 
Vaš posljednji roman „Islednik“  za koji ste dobili i prestižnu i cijenjenu NIN-ovu  nagradu, u Srbiji je prodan u izuzetno velikom broju primjeraka. Hrvatska je znatno manje tržište i nismo posljednjih godina doživjeli da se pojedini roman proda niti približno kao što je bilo s Vašom knjigom. U Hrvatskoj imamo slučaj da rijetki naslovi koji se naslone na svjetske trendove dobro prolaze, primjerice Knasugaard, Krasznahorkai, John Williams...no mnoge vrijedne domaće knjige kao i knjige autora iz susjednih zemalja ostanu nezapažene. Kakva je situacija s knjigom u Srbiji? Kako se autori probijaju do čitatelja? I kakva je potpora kulturnog establishmenta knjizi?
 
Okružen sam isključivo ljudima koji čitaju, koji su bilo profesionalno, bilo samo čitalački vezani za knjigu. Ninova nagrada čini najviše za domaći roman. Izdavačka kuća Laguna je osnovala čitav niz knjižara u Beogradu i po Srbiji, mada i dalje ima gradova bez knjižare. Mediji izbacuju kulturne sadržaje, ozbiljnu kritiku, ali RTS se i dalje ne da, ima dobrih emisija iz kulture („Kulturni centar'“, na primer), a pogotovo su na Radiju zadržani dobri kulturni sadržaji. Vi ne možete ići po kućama i ljudima zabranjivati da gledaju rijalitije, ili da čitaju dnevne listove kojima upravljaju kriminalci, a prodaju ih po damping cenama. Naše je da nudimo kvalitet; naše je da ne nagrađujemo umetnička dela koja to ne zaslužuju, pa makar naši najbliži bili njihovi autori. Naše je da ne pišemo pozitivne recenzije za bedna dela, samo zato što nas je neko zamolio. Naše je da promovišemo kvalitet na svakom koraku, ne praveći kompromise.
          
Za vrijeme Jugoslavije književne su nagrade obuhvaćale književnost svih bivših republika koje su sada samostalne države. Je li književnost ovih krajeva izgubila političkim raspadom Jugoslavije i jesu li čitatelji izgubili? Koliko se danas čitamo međusobno?
 
U Srbiji se hrvatski pisci čitaju. Srpski izdavači (Laguna, Rende, Lom...) objavljuju nove knjige. Stižu takođe i knjige hrvatskih izdavača u Srbiju, i mogu se naći u nekim bolje snabdevenim knjižarama. Problem ovdašnji je što su hrvatska izdanja dosta skuplja od srpskih. A naravno da su čitaoci izgubili, i da je kultura izgubila. U malim feudima mnogo je lakše bez prave vrednosti postati značajan faktor, lakše je izorganizovati da se prijatelji i kumovi nagrade i promovišu... Veća teritorija, pa da upotrebim i taj izraz – veće tržište, donose žešću konkurenciju i bitku za kvalitet. Ali, sem rascepkanosti, i rat je učinio svoje, podigavši na pijedestal nacionalističku i nazadnu književnost. Namerno ne koristim množinu, jer sve je to jedna ista žabokrečina.
 
Bili ste gost festivala književnosti u Puli koncem prošle godine gdje ste predstavili roman „Severni zid“. Danas se susrećemo s kritikom pojedinih intelektualaca da je književnost postala estradni fenomen, te da festivalizacija književnosti uništava bit književnosti. Što mislite o toj tezi?
 
Ima i toga, sigurno. Međutim, Sajam knjiga u Puli ima svoj profil, i verujte – govorim iz iskustva nekoga ko prevode svojih knjiga predstavlja na mnogim evropskim Sajmovima, od Lajpciga do Madrida, od Budimpešte do Soluna – pulski sajam knjiga, koji je kombinacija sajma i festivala, jedinstven je po svom konceptu. Da ne govorim o aspektu šta znači taj sajam kao kulturna manifestacija za grad Pulu i za građane Istre.

 

Kada ste gostovali još koncem prošle godine na Sajmu knjiga u Puli, rekli ste da je „čovjek adresa koja se kreće“, i da će se novi roman zvati Adresa. Kamo ćete se Vi kretati dalje u svojem pisanju? O čemu će govoriti Adresa i hoće li u svojem prostoru imati Pulu?
 
Svaki čovek je adresa. Roman „Adresa“ zamišljen je kao roman o Beogradu, tačnije o Tašmajdanu, delu Beograda u kojem živim. Mislio sam da će ovog puta Pula izostati, međutim, spletom okolnosti, neumoljivom logikom pripovedanja, pojavljuje se i Pula, i to iz jednog specifičnog ugla. Hrvatsko izdanje izaći će kod Meandra, a promcija bi, po tradiciji, trebalo da se održi na Sajmu u Puli. No, ne verujem da ću uspeti da taj roman završim u ovoj godini, tako da će i pulska promocija sačekati iduću godinu.
 
Autor: Sanja Baković
Izvor: Express


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
koje knjige je čitala slavna merlinka  laguna knjige Koje knjige je čitala slavna Merlinka?
24.12.2024.
Merilin Monro, slavna glumica koja je decenijama sinonim za glamur, šarm i kontroverzu, od skora je i glavna junakinja romana „Platinasta prašina“ Tatjane de Rone. Njeno lice krasi brojne postere, a n...
više
sloboda, hrabrost i ljubav puna prepreka biblioteka snova animant kramb u knjižarama od 27 decembra laguna knjige Sloboda, hrabrost i ljubav puna prepreka: „Biblioteka snova Animant Kramb“ u knjižarama od 27. decembra
24.12.2024.
„Biblioteka snova Animant Kramb“ Lin Rine je nezaboravna priča o ljubavi, slobodi i hrabrosti da pratimo svoje snove, smeštena u London 19. veka. Život mlade Animant Kramb se menja kada dobije priliku...
više
5 knjiga koje ćemo moći da gledamo u 2025 godini laguna knjige 5 knjiga koje ćemo moći da gledamo u 2025. godini
24.12.2024.
Da nam je dinar za svaki put kada smo čuli ili izgovorili da je neka knjiga bolja od filma/serije, bili bismo bogati skoro kao neko iz Holivuda. Ali nećemo sad o toj temi da li su knjige bolje od ekra...
više
prepoznajte narcise i zaštitite se od toksičnog uticaja knjiga nije problem u tebi stiže 27 decembra laguna knjige Prepoznajte narcise i zaštitite se od toksičnog uticaja: Knjiga „Nije problem u tebi“ stiže 27. decembra
24.12.2024.
Najpoznatija autorka koja se bavi problemom narcizma na stručan i popularan način Ramani Durvasula napisala je knjigu „Nije problem u tebi“ koja razumljivim jezikom stručno objašnjava kako prepoznati ...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.