Laguna - Bukmarker - Rajko Grlić: Novac i pohlepa su pobedili utopiju - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Rajko Grlić: Novac i pohlepa su pobedili utopiju

Prije svega moram objasniti da nisam imao namjeru pisati knjigu. Jednostavno sam, od trenutka kada sam otišao u tzv. egzil i bio siguran da više nikada neću snimati filmove, počeo zapisivati razne ideje u fajl koji sam nazvao: „Mojih 100 najboljih filmova koje nikada neću snimiti“. I tako se u tih tridesetak godina u mom fajlu nakupilo mnoštvo priča, skica, fotografija i svega ostalog.

Foto: Darije Popović

Rekao je ovo za Glas Srpske Rajko Grlić, legendarni režiser i scenarista, objašnjavajući kako se iz njegovog „čeprkanja po prošlosti“ izrodila knjiga „Neispričane priče“, jedna krajnje zanimljiva retrospektiva o ljudima koji su na neki način podijelili njegov životni i umjetnički put. Proslavljeni autor poznat po filmovima „Samo jednom se ljubi“, „Štefica Cvek u raljama života“, „Čaruga“, „Karaula“, „Ustav Republike Hrvatske“ i brojnim drugim radovima, kaže da se pomenuto „čeprkanje“ uz malu pomoć prijatelja pretvorilo u pravu knjigu, koja je dočekala drugo dopunjeno izdanje, kako u Hrvatskoj (Telegram) tako i u Srbiji (Laguna), te desetak prevoda na druge jezike.

„Jednoga dana sam odlučio da to malo sredim i da sve skupa ostavim svojim američkim unucima da znaju šta se događalo prije njih. Onda sam to pokazao Anti Tomiću, on Marini Vujčić, koja je tada bila urednica u izdavačkoj kući, i onda me ona punu godinu nagovarala da joj dam taj rukopis. Na kraju je moj ego popustio i tako se rodila knjiga.

Želja da se u jednom trenutku života okrenemo prošlosti dolazi svima, prije i kasnije, ali koliko je teško bilo pomiriti pogled kroz nostalgični vizir koji često stavljamo na oči kad gledamo unazad i objektivne činjenice, koje ste (pre)često imali prilike gledati na pređenom autorskom putu?

Da, panično sam pokušavao da to ne bude biografija. Jer svi znamo onu čuvenu: „Ko nije pisao autobiografiju, ne zna kako je lako mijenjati istoriju.“

U novoj verziji knjige za radoznale brojače krvnih zrnaca, krajnje precizno „izračunavate“ svoj nacionalni i vjerski sastav, ali jasno ističete da ste Zagrepčanin prije svega, što se ruku na srce saznalo i daleko ranije gledanjem Vaših filmova, ali koliko je danas teško biti Zagrepčanin poput Vas, jer priznajete negdje u knjizi da je Vaša želja za povratkom potpuno iracionalna?

U doba ovog sirovog nacionalizma koji vlada u svakoj od ovih naših novonastalih država, u kojoj vlast živi od toga i za to, dosta je teško biti neko ko im jednostavno ne želi pripadati. Zagreb je moj rodni grad, tu sam kod kuće i to je moj svijet. Sve šire od toga je vrlo apstraktni pojam neke nametnute mi plemenske zajednice.

Bavite se u knjizi, potpuno očekivano, kinematografijom iz mnogo uglova, ali činjenice su neumitne u tom „rigidnom i nedemokratskom“ sistemu. Snimalo se mnogo više, filmovi su bili mnogo priznatiji i, što je najvažnije, mnogo gledaniji… Iz Vašeg ugla i iskustva, šta je krenulo po zlu za filmsku umjetnost kada smo se svi najzad dočepali dugo željene demokratije i slobode?

Izgubio se buntovnički naboj. Zapanjujući broj tzv. „intelektualaca“ i „umjetnika“ se bukvalno slizao sa vlašću i pokušavao i još to čini u svemu iskazati svoju plemensku pripadnost. S druge strane filmovi se nažalost rade novcem. Njega je za film sve manje i manje. Danas u Hrvatskoj, a mislim da je isto i u drugim državama nastalim raspadom Jugoslavije, niko ne živi od filmske profesije. Nema režisera, ni scenarista koji mogu da žive od filma. Film je postao hobi. Nešto kao pravljenje goblena.

Kada pominjemo filmove, trenutno se čeka Vaš 12. film „Svemu dođe kraj“, rađen sa Antom Tomićem kao koscenaristom, po motivima proze Miroslava Krleže, film koji ste opisali kao ljubavni triler. Čekanje iz ugla publike djeluje predugo, ali pretpostavljam da ste Vi imali i subjektivne razloge i objektivne okolnosti da ne žurite?

Objektivne okolnosti se krajnje banalno zovu – nedostatak novca. Današnja realnost je dosta okrutna po film. Da bi nam u Hrvatskoj dali odobrena sredstva, moj producent i ja smo morali potpisati da se odričemo honorara. Zato je sve tako dugo trajalo. Ali to trajanje ponekad ima i svoje vrijednosti; možete raditi na scenariju dok zaista nije ono što mislite da bi trebalo da bude.

Otkud Krležino djelo kao motiv iz kojeg je nastao film, nekako djeluje da Krležu danas mnogi svojataju kad im je potreban ugled tog imena, ali se, objektivno gledano, vrlo malo njegovih djela danas adaptira, a reklo bi još manje čita?

Krleža nije obljubljeni pisac nacionalista. Naprotiv. Njegove rečenice o hrvatskom nacionalizmu bi teško pale na dušu tih ljudi. Jedina je sreća da ga oni ne čitaju, inače bi već davno pokrenuli još jednu hajku na pokojnika. Mi smo vjerovali da se njegov najznačajniji roman „Na rubu pameti“ može ekranizovati, ali smo pažljivim iščitavanjem shvatili da je to sjajan esej, a ne dramsko tkivo. Međutim, vrijeme koje opisuje gotovo u potpunosti se podudara sa današnjim, taj bijes koji kipti iz tog romana pokušali smo zadržati, dakle njegov duh. Zato će na špici filma pisati inspirisano romanom „Na rubu pameti“ Miroslava Krleže.



Džon Hjuston reče jednom prilikom da ne zna za dobre filmove koje ljudi nisu htjeli gledati, Vaši filmovi su jako gledani, čak i oni koju su dočekivani na nož zbog izbora tematike, od „Čaruge“ do „Ustava Republike Hrvatske“, ali reklo bi se da su postjugoslovenskom kinematografijom godinama dominirali filmovi važnih tema, mnogo hvaljeni, ali rijetko gledani u bioskopima? Kako je publika ispala iz te filmske formule?

Devedesetih je rađeno toliko glupih „rodoljubnih filmova“ da je publika jednostavno pobjegla iz kina. Dovoljno su je trovali putem TV ekrana da bi za to isto još i plaćala kartu. Od tada se publika polagano vraća u kina, ali s velikim oprezom pazeći da ih ponovo ne nasankaju.

Generalno, iz Vašeg ugla, kako Vam se čini današnji trenutak u sedmoj umjetnosti, pandemija je uzdrmala bioskope, hiperprodukcija vlada strimingom, jaz između blokbastera i arthaus filmova je sve veći, da li ste optimista o pitanju budućnosti ove vrste umjetnosti ili kako je Vi zovete „jedinog ozbiljnog cirkusa 20. stoljeća“ i gdje danas vidite zanimljive stvari unutar nje?

Čini mi se da je film, pravi film samo tada kada ima zatvoren trokut između autora, filma i gledaoca. Bez gledaoca film za mene nije film. A što se budućnosti tiče, u kinima će preživjeti samo superspektakli. U Evropi, koja i dalje, premda sve manje i manje, vjeruje da je film kultura, još će neko vrijeme postojati, ali u Americi je taj nezavisni film jednostavno nestao iz kina. Možete ga gledati na raznim platformama. Postao je sastavni dio ponude, onoga što ja zovem fast film food. Mnoštvo iz kojeg možeš gledati šta hoćete, kada hoćete i koliko hoćete, dok večerate, razgovarate s prijateljem, vodite ljubav.

Od prvog kratkog filma „Cigla“ prošlo je preko 60 godina. Pišući pomenutu knjigu svakako ste prolazili kroz cijelu karijeru, pa Vas moram pitati, iako su to vrlo nezahvalna pitanja: na koji ste film najponosniji što ste ga snimili i za kojim filmom najviše žalite što ga niste snimili?

Sada ćete čuti onaj stari i nadasve izlizani odgovor da otac ne bira između svoje djece i da na to pitanje jednostavno ne postoji odgovor.

A što se nesnimljenih tiče, moje groblje nesnimljenih filmova je dosta veliko, ali ako treba izabrati jedan, onda je to „Čudo u Poskokovoj Dragi“ za koji sam scenario pisao s Antom Tomićem, autorom istoimene knjige. Bila bi to sjajna pučka komedija za široke narodne mase, ljubavno avanturistički film koju smo namjeravali prikazivati u velikim šatorima uz živu muziku, hranu i piće. Htjeli smo filmom praviti veselje.

Od svojih ljevičarskih ubjeđenja nikad niste odstupali, ali ih, istina, nikad niste nametali drugima. Postjugoslovenska i svjetska ljevica bavi se pravima svega i svačega, osim pravima radničke klase, baze iz koje je nastala, a koja danas djeluje potpuno zaboravljena i potcijenjena? Živjeli ste ovdje i vani, kako Vam se čini, da li je lijeva ideja izgubila rat ili samo jednu bitku?

Bojim se da je ljevica, ona klasična koja je ime dobila tako da su pametniji u pariskom senatu sjedili na lijevoj strani, izgubila rat. S druge strane, ono što klasično nazivamo radničkom klasom, danas masovno glasa za desnicu. Novac i pohlepa su pobijedili utopiju. Vjerojatno će sve što misli ozbiljno o ljudskim slobodama i nekom pravednijem svijetu, ponovo morati početi iz početka, u ilegali, u nekom vlažnom podrumu.

Godinama ste predavali na univerzitetu. Šta je bio, namjerno nećemo reći poruka, već ključni nauk, koji ste pokušavali prenijeti studentima, kada je umjetnost u pitanju.

Da budu znatiželjni i da ih znatiželja, ako žele raditi filmove, nikada ne napusti.

Kada se priča ili piše o Vašoj karijeri, uglavnom se u prvi plan stavlja igrani film, ali u Vašem opusu stoji, ako se ne varamo, 16 dokumentarnih filmova, jedne, makar na našem terenu, potcijenjene filmske forme. Razdvajate li uopšte te žanrove i koliko su Vaši dokumentarci bili stvar ličnog izbora i zanimljivosti same teme, a koliko spleta okolnosti u kojima ste djelovali tokom karijere?

Vraćao sam se dokumentarnim filmovima između igranih, da ne zaboravim realnost, da u fikciji ne otplovim predaleko, da znam ko sam, gdje sam i među kojim to ljudima živim. Dragi su mi dokumentarni filmovi. U zadnje vrijeme ih gledam puno više nego igrane, ali nemam više snage da ih radim. Jer kad krenete u dokumentarac, to je kao da ste krenuli u rudnik iz kojeg ne znate da li ćete, kada ćete i kako izaći. Igrani film je ipak zvjer koju, barem živim u toj iluziji, mogu držati pod kontrolom.

Autor: Branislav Predojević
Izvor: Glas Srpske


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
prikaz romana zulejha otvara oči najbolji roman guzelj jahine laguna knjige Prikaz romana „Zulejha otvara oči“: Najbolji roman Guzelj Jahine
13.11.2024.
Dok je u svom drugom romanu „Deca Volge“ pisala o nepostojećoj Nemačkoj republici nastaloj postankom Sovjetskog Saveza, a u trećem „Vozom za Samarkand“ o prebacivanju petstotinak gladne siročadi po di...
više
prikaz romana zli dusi fjodora dostojevskog karikaturalno upozorenje na sunovrat društva laguna knjige Prikaz romana „Zli dusi“ Fjodora Dostojevskog: Karikaturalno upozorenje na sunovrat društva
13.11.2024.
Svojevremeno je Fridrih Niče, prvak evropskog iracionalizma, pisao da је osnovni problem savremenog društva to što su, sa smrću boga, tradicionalne vrednosti izgubile autoritet i vezivnu snagu. Kada n...
više
zavedi mi um i imaš moje telo šta je čitao dostojevski  laguna knjige Zavedi mi um i imaš moje telo: Šta je čitao Dostojevski?
13.11.2024.
Mudar čovek čita i mudre knjige i samoga sebe, govorio je Fjodor Mihailovič Dostojevski. Iako je Dostojevski i danas, posle toliko godina, jedan od literarnih divova o kojima se ispredaju toliki mi...
više
promocija knjige preživeti haos zorice tomić 14 novembra laguna knjige Promocija knjige „Preživeti haos“ Zorice Tomić 14. novembra
13.11.2024.
U četvrtak 14. novembra u 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga „Preživeti haos“ prof. dr Zorice Tomić. U razgovoru će, pored autorke, učestvovati i prof...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.