Prikaz romana „Zov vode“: Detektivski razgovor na teme od kojih se raste

Romanom „Zov vode“ Aleksandar Obradović najmlađoj čitalačkoj publici, u uzrastu kada se javljaju naznake formiranja njenog čitalačkog ukusa, nudi pregršt životnih tema, ozbiljnih i nadasve zanimljivih priča, koje su rođene u sudaru različitih svjetova, što je i glavni ekskluzivitet vremena u kome živimo.

Autor je pažljiv, a jedan od prvih utisaka prilikom susreta sa ovim romanom koji je, ako se tako smije primijetiti preblago okarakterisan kao detektivski, jeste upravo taj da pisac ne potcjenjuje svoje mlade čitaoce. Obradović zna kako se skala zrelosti odavno ne poklapa sa skalom godina, te stoga pred publiku ispostavlja malo ozbiljnije zadatke i dileme, one od kojih se uistinu raste i postaje bolji čovjek.

Tekst romana „Zov vode“ izdijeljen je u poglavlja karakterističnih naslova u kojima pisac na suptilan način uvodi nove termine i pojmove, čineći da se kroz neobične situacije čitalac zainteresuje za njihovo značenje, obogaćujući sopstveni vokabular, ali i onu košaricu pogleda na svijet i ljude oko sebe koju će rado ponijeti na svom životnom putu. Pripovijedanje uključuje savremene izraze, fore, dosjetke, sleng primjeren današnjem dobu, ali i uzore mladih kakvi su Piksi i Đuričko, sve sa mjerom i ukusom, zbog čega nam sami junaci izgledaju sasvim bliski, opipljivi i nekako naši. Na mala vrata uvodi svijet psihologije koji se materijalizuje u onim elementima koji su najprijemčiviji djeci i njihovoj šarolikoj i radoznalošću ispunjenoj svakodnevici.

Na pitanje koji su to svjetovi koje Obradović suprotstavlja kako bi dobio što bolju i opipljiviju životnu priču, moglo bi se odgovarati nadugo i naširoko, ali je svijet odraslih versus svijet djece zasigurno dihotomija koja vrhuni i natkriljuje sve ostale. Pisac zapravo detektuje kako se pojam iskustva i njegovo poimanje danas promijenilo, kako iskustvo odraslih od prije pola vijeka nije od naročitog značaja i upotrebe u virtuelnom dobu, dobu koje je stvarnost preselilo u jednu novu, neistraženu dimenziju čije mogućnosti se ne mogu ni u najmoćnijim snovima domaštati.

Romanom „Zov vode“ autor zapravo otkriva i odraslima koliko je naivno misliti kako djeca malo znaju. S druge strane, u pogledu osjećanja i emocija stariji mogu mnogo toga naučiti od mališana, pa junaci ove knjige kritikuju sebičnost svijeta odraslih u kome se razvod i bračne svađe isprječuju kao najveći problem i nepremostiva prepreka.

Ako se kome, za trenutak, učini da dijalozi koje vode djeca – junaci ovog romana i nijesu baš dječiji, treba znati da je autor zapravo samo notirao činjenično stanje, koje nas revnosno podsjeća da smo odavno u tuđem vijeku, te da se svijet mijenja brže nego ikada prije.

Sljedeća varnica kojom se implicitno Obradović bavi u ovom djelu nastaje iz sudara online i offline svijeta. Tu dihotomiju najprije vidimo iz vizure djeteta čiji je jedan roditelj na bolničkom liječenju i dostupan isključivo online, dok je drugi dostupan isključivo offline. Time se šalje poruka i o pogodnostima takve veze u određenim situacijama, ali i o negativnim stranama koje mogu dovesti do nedostatka osjećaja funkcionalne i stabilne porodice, što iz perspektive djeteta može izgledati (i jeste!) strašno. Na fonu realnog i virtuelnog svijeta, autor glavne junake opisuje na sljedeći način: Stefana kao digitalnog, a Serjožu, atipičnog za ovo vrijeme, kao posve analognog tipa. Uostalom, dobra i uzbudljiva savremena detektivska priča nemoguća je bez kombinacije realnog i virtuelnog (digitalnog) okvira.

Drugarstvo je centralni motiv ovog djela variran na više načina: kroz odnos obične djece i posebnog dječaka, kroz odnos dječaka i djevojčica, kao i kroz odnos djeca–odrasli. Na taj način omogućeno nam je da shvatimo značaj razlika za učvršćivanje drugarstva i uopšte veza među ljudima. Pisac primat daje iskrenosti, bliskosti i neposrednosti u tome. Jedan od njegovih glavnih junaka, u detektivskom maniru, dolazi do zaključka da su žene hrabrije t

Centralna priča, priča o posebnom dječaku, ili kako autor kaže ono baš posebnom dječaku, Mirčeti, priča je o prihvatanju različitosti, o susretu sa drugim i drugačijim, sa nepoznatim i neistraženim. Razumijevanje je ključ svega, pa i detektivske potrage za Mirčetom koji se odazvao zovu vode, zovu koji personifikuje jedan od specifikuma autizma.

Zov vode je, zapravo, zov mira i sreće kojima svi težimo. Onako kako se, vođen njime, Mirčeta otisnuo ka mjestu na kom je bio najsrećniji, tako se i ostali junaci romana, a sa njima i čitaoci, daju u potragu za mjestima svoje sreće, uvijek imajući na umu kako sreću takvog putovanja nesebično dijeliti sa drugima.

Aleksandar Obradović je putem zanimljive i moderne detektivske priče o drugarstvu uputio apel i za povratak zdrave i funkcionalne porodice kako se kao društvo ne bismo izgubili na raskršćima ovog surovog svijeta jer se, kako kaže jedan od junaka romana, tragovi hlade brže od bilo čega.

Autor: Aleksandar Ćuković