Prikaz romana „Arzamas“ – Neraspoređeni

Mnogi se još živo sjećamo javne prepiske Stanka Lasića i Igora Mandića u časopisu Vijenac, u ljeto 1997., i epistole u kojoj je Lasić ustvrdio da će srpska književnost u budućnosti (njemu i nama) biti jednako strana i nezanimljiva kao i bugarska.

Sada kad su različiti nacionalni identiteti, različite kulture i različiti (koliko god slični) jezici dignuti na razinu posebnih država, što je prirodnije nego priznati da je srpska književnost za Hrvate i za Hrvatsku strana književnost (kao bugarska). Susjedstvo se ne bira, susjedstvo se živi. Ali, susjedstvo ne mora automatski značiti i bliskost, kao u njemačkom i francuskom slučaju. Jer, njihov je rat završen s pobjednikom i s poraženim, s kaznama i s isprikama, s oprostom i s plemenitošću (S. Lasić u razgovoru s Mirjanom Dugandžijom, Vjesnik, 1997).

Lasićeva (proširena) izjava pokazala se poput proročanstva, pa i prokletstva koje se bez velikih napora obistinilo u našem malom sokaku u zadnjih dvadesetak godina. Premda se hrvatska književnost dičila svojom širinom i pluralizmom, u stvarnom je životu njegovala uskogrudnost i četveroređe postavši samoj sebi reper i arbitar.

Tek se na prste jedne ruke mogu izbrojiti književni kritičari i povjesničari književnosti, publicisti i intelektualci koji su se uspijevali oduprijeti toj tijesno skrojenoj odori i nametnutom viziru. Ne dopuštajući da im vizuru i menzuru propisuju laboratorijski jezični čistunci, politički trogloditi i knjižarski trgovački lobiji, trudili su se postojano pratiti, informirati nas i ocjenjivati književne uratke iz susjedne nam države.

Zgodno je ovom prigodom podsjetiti i one malo zaboravljivije na hrabro izdavačko čudo u devedesetima, na Arkzin, koji je, poigravši se novoskovanim terminom „bugarsko pitanje“, svoju ediciju srpskih knjiga zafrkantski nazvao Bulgarica.

Uz nedavni odlazak Predraga Lucića ponovo su nas, bar na kratko, osvijetlili naslovi nekolicine „neprilagođenih“ srpskih pisaca objavljenih u Biblioteci Feral Tribune, koju je on uređivao.

Činjenica je da se u proteklih dvadesetak godina tek u nekoliko hrvatskih medija moglo čitati recenzije književnih djela napisanih na srpskom jeziku. Slično je i s hrvatskim knjižarama – tek posljednjih godina moguće je u nekima od njih pronaći pojedine naslove srpskih pisaca ili prijevoda svjetskih pisaca na srpski jezik.

Ovaj poduži uvod poslužio mi je kao neka vrsta objašnjenja, pa i isprike što o jednoj važnoj knjizi, ovjenčanoj u siječnju 2017. godine NIN-ovom nagradom, o romanu „Arzamas“ (Beograd, Laguna, 2016), poznate srpske spisateljice, dramaturginje i prevoditeljice Ivane Dimić (1957), pišem tek sada.

NIN-ova nagrada za roman godine, nekoć jedna od najvažnijih književnih nagrada na području bivše Jugoslavije, ustanovljena je 1954, a među dobitnicima bili su i neki od najvažnijih hrvatskih pisaca koji su primili nagrade za svoje recentne romane, poput Miroslava Krleže („Zastave“, 1965), Ranka Marinkovića („Kiklop“, 1965), Slobodana Novaka („Mirisi, zlato, tamjan“, 1968), pa sve do Pavla Pavličića („Večernji akt“, 1985) i Dubravke Ugrešić („Forsiranje romana reke“, 1988).

O NIN-ovim nagradama vodile su se diskusije i polemike i izvan književnih krugova, pa čak i oni manje upućeni bili su okrznuti tim raspravama.

Tim više osjećam stid, pa i nelagodu, što nisam ranije otkrila „Arzamas“ (mada sam ga, pod tko zna kojim naslovom, pisala u svojoj glavi!). Malo mi sada vrijedi potezati i reaktualizirati „bugarsko pitanje“ koje nam je davno najavilo da će interesi za susjednu, srpsku književnost postati sporadični, slučajni i zakašnjeli.

Stoga je i meni taj roman teško pamtljiva naslova došao u ruke posredno, sa „zakašnjenjem“ od godinu dana. Ali, nimalo čudno, iz ruku čovjeka koji je na zajedništvu hrvatskog i srpskog bića u proteklim godinama, otkad je na čelu zagrebačko-ljubljanske mitropolije (2014), radio najustrajnije, najiskrenije i bez velike pompe.

Štoviše, uvjerena sam da bi vladika Porfirije Perić, a o njemu je riječ, slično radio i s bugarskom i svakom drugom književnošću koja na literarno pregnantan i uvjerljiv način promiče vrijednosti zajedništva i univerzalizma nad onim partikularnim, narcisoidnim i superiornim značajkama kojima se često hvale pronositelji nacionalističkih kultura.

Više je razloga zašto sam knjigu Ivane Dimić imala uza se kao molitvenik u proteklih mjesec dana, iščitavajući je iznova i iznova. Našavši se u sličnoj životnoj situaciji poput autorice – uz postelju umiruće majke – njezina me je knjiga bodrila, nasmijavala, strašila, pružala nadu, pa bacala u očaj, čas izvlačila najbolje, čas najgore iz mene.

Ponad te životne, stvarnosne i bolne kongruencije, iščitavajući knjigu iz kuta „neutralne“ profesionalne čitateljice nije mi bilo teško otkriti brojne književne vrline, koje tek rijetki autori dosežu hvatajući se ukoštac s intimnom i osjetljivom temom – dugim i tegobnim oproštajem od bliske umiruće osobe.

Zadivljujući je način na koji je Ivana Dimić prevladala „autobiografske prepreke“. Brinući se devet godina o ostarjeloj, oboljeloj majci, pisala je svoj „neortodoksni“, oproštajni roman o „ljubavi nasuprot smrti“ punih sedam godina. Ali muka i tegobnost tog pisanja nigdje nisu vidljivi.

Da bi objasnila naslov svog nevelikog dvodijelnog romana – „Arzamas“ – poslužila se ulomkom iz knjige „Energija zablude“ Viktora Šklovskog, poznatog ruskog teoretičara formalizma. Tolstoj je, piše Šklovski, odlučio kupiti imanje nedaleko Arzamasa, mjesta u carskoj Rusiji i, postigavši dogovor, prespavao u trgovčevoj kući. Međutim, u snu je osjetio užas, a smrt mu je prišapnula: „To se ti mene bojiš! Sreća i smrt – eto to je 'arzamaški užas'“, zaključuje Šklovski.

Kroz taj će nas arzamaški užas, timor mortis, ruka Ivane Dimić voditi sigurno, s ljubavlju i gorčinom, otkrivajući kroz smijeh i suze komičnu stranu demencije bez tragičnog patosa i samosažaljenja.

Premda su kritičari zdvojni u određivanju žanra njezinog djela – jer sadrži elemente kratke priče, drame i eseja – pa ga je uistinu teško nazvati samo romanom (podsjetimo, NIN-ova nagrada se dodjeljuje za roman godine) – slažu se oko ocjene da je njegova tema – dance macabre – ne tako česta u suvremenoj književnosti, obrađena superiorno, bez sentimentalnosti i patetike.

„Samosažaljenje je jedini, ali i najopasniji neprijatelj“, kazat će, uostalom, njezina junakinja drugog dijela romana, američka pjesnikinja Emily Dickinson (1830-1886), svojevrsni poetski alter ego Ivane Dimić.

Obje zapravo bezuspješno pokušavaju spojiti dvije razdvojene točke u praznom prostoru. „Nije mogla da ih spoji ni suzama, jer u euklidovskom svetu one teku paralelno“, kazuje Dickinson.

I sama će se Ivana Dimić u lapidarnom metamedaljonu zapitati o žanru svog pisma:

Tako je ispalo da ne spadam nigde. To što pišem nije poezija, bar ne u prepoznatljivom obliku, proza me se odrekla zbog kratkoće i odnosi se prema mojim pričama kao reka prema nedostojnom potoku, a drame vole da budu viđene i niko preterano ne hrli da ih čita. Ali možda ne bi trebalo da koketiram sa sadašnjicom, niti da joj se pre vremena i neosnovano preporučujem. Treba samo da gledam svoja posla, budućnost će imenovati i praviti svoj redosled. Ima, uostalom, toliko neraspoređenih, ne može se reći da sam u lošem društvu.

Pomno izbrušena proza u formi kratkih priča i eseja u pravilnom se ritmu smjenjuje s kraćim dramskim epizodama, koje su u sebi zaokružene i mogle bi samostalno stajati. Lako ih je zamisliti na sceni (prisutne su čak i didaskalije); izolirane od proznih dijelova, one i nadalje dobro funkcioniraju!

To nimalo ne čudi jer je Ivana Dimić majstorica dramskog i dramaturškog zanata kojoj je teatar u krvi. U dijaloškim, horizontalnim dijelovima, koji se bave banalnošću života, nema neke posebno zanimljive radnje osim sukoba dvaju različitih karaktera – majke, „energične poput tri buldožera“ i kćeri, tankoćutne intelektualke u neprestanom povlačenju.

Ali tu je i sraz dva životna stanja, bolesti i bespomoćnosti s jedne strane te razumnosti i sumnje s druge strane, a dinamiku i rast/pad tih odnosa moguće je promatrati na fondu najbolje tradicije beckettovsko-ionescovskog teatra apsurda. Otuda i brutalna komičnost mnogih od prizora („Vožnja“, „Idiot“, „Tempo“, „Deveti udar“).

Razgovor „mame“ i „ćerke“ ni o čemu i o svačemu samo se ponekad usložnjuje novim likovima posjetitelja u majčinom domu: liječnika, advokata, majstora, vodoinstalatera, tipskih likova koji još više naglašavaju majčinu snagu, a kćerkinu slabost.

Kratke priče i eseji, poput glazbenog intermezza, kontemplativni su predah od burnog, a često i burlesknog dijaloga između majke i kćeri. Oni su, riječima autorice, ujedno i vertikala, stremljenje k duhovnosti, tvoreći tako križ vječitog razapinjanja junakinje u susretu s banalnom, horizontalnom matricom života.

Ti su prozni fragmenti također panorama slika (Bočni prozor), veduta, (Jerusalim), medaljona (Usamljena Irukandži) kakve nalazimo u likovnim umjetnostima, u kojima se talože i kristaliziraju razmišljanja o (prividno) malim stvarima (Jelenin šal, Ubrzanje) i konačnim pitanjima života i smrti (Naknadni doživljaj, Igranka bez prestanka, Strah od kenotafa).

Majčin odlazak, dakako, pokreće propitivanje o smislu vlastitog života koji autorica nesmiljeno secira, ali ga ne oplakuje. U jednom od tih medaljona naziva ga „katastrofom“, ali čak se i tu poigrava riječima i razdvaja tu tešku riječ na „kata-strofa“ dajući joj pjesnička krila:

Ceo moj život je vez sačinjen od netačnih procena, neuvremenjenih postupaka, kukavičkih povlačenja, loših rizika. Pa ipak je u meni ljubav opstala; na život više nemam primedbi.

Baš kao što je i forma knjige hibridna, ali oplođujuća, jednako tako spisateljica se brižno odnosi prema mikro-strukturama, rečenicama i riječima, materijalu kojeg ima u izobilju (tovar riječi), ali ga ekonomično koristi.

Pronalazeći u riječima dvostruka značenja, posebnu arhitektoniku i potencijal obrtanja, poput onog u turskoj riječi za kupatilo „amam“ u kojoj se zrcali riječ „mama“, ostavlja i nama čitateljima prostor da tragamo i pronalazimo nova značenja. Muslimansko ime Amam, na primjer, znači sigurnost i zaštićenost, osobine koje najčešće povezujemo uz majku.

U nekim mrtvim jezicima, tvrdi pak autorica kroz usta Emily Dickinson u eseju Spiralni polet, postoji homonimija, pa ista riječ označava „poklon“ i „otrov“. To semantičko dvojsto ukazuje na rasplet i donosi utjehu. „Dar koji donosi smrt jeste dar oslobođenja“. Ljubav i smrt, zapravo, idealne su polovice.

Ali sve dok mogu da dajem, palo joj je napamet, neću moći da umrem, pomislila je pjesnikinja Dickinson.

A meni se otela misao da su sve naše majke, obrazovane i neobrazovane, one s pjesničkim darom i one bez njega, oduvijek znale da onog trena kad više nemaju što dati donose odluku da umru.

Dok završavam ovaj tekst, kao i mnoge multitasking žene, istodobno kuham poriluk, osluškujem njegovo bućkanje na štednjaku i po mirisu koji dopire iz kuhinje zaključujem da je varivo pri kraju. Prisjećam se da je poriluk bio posljednje jelo moje majke. Štoviše, „tužila“ me mojoj sestri da ga nisam dobro skuhala, pa je zato s mukom mogla pojesti samo dvije žlice.

Obećavam, dat ću sve od sebe, ispravit ću sada tu pogrešku, za svoju majku, za Ivaninu majku i za sve one majke čije kćeri nikada neće dokučiti kada su neprimjetno prešle iz jedne ulogu u drugu i postale „ničije dijete“.

Autor: Nada Beroš
Izvor: autograf.hr