Prikaz knjige Pedraga Ličine „Bljuzga u podne“

Nakon „Bljuzge u praskozorje“ (2018) vrlo brzo idemo dalje – u „Bljuzgu u podne“! Vodič nam je Predrag Ličina, redatelj i pisac koji voli filmove i stripove, popularnu kulturu i žanrovsku literaturu, horore i distopiju, SF i pulp fiction. A bogami, i epidemije. Točnije, epidemije i zombije. Kao što smo mogli vidjeti u njegovoj horor komediji „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, kao i Bljuzgi broj 1, u svemu tome uvijek je dosta zrnaca politike i tada tek počinje pravi urnebes, učenije nazvan satira. Kad netko uspije od prve pronaći svoj prepoznatljiv glas, ton, formu i stil, za očekivati je da će sve to skupa ponoviti, pa zašto Ličina ne bi iskoristio tu mogućnost? Naime, „paket“ Bljuzge br. 2 ponovo nam donosi tri duže priče, čita se kao svojevrstan nastavak „praskozorja“, ali vjerojatno i prethodnik, ako bude vremena i volje (materijala svakako ne manjka), nekog budućeg „sumraka“. Premda Ličina doista inzistira na žanrovima u kojima je sve moguće pomiješati i potencirati do krajnjih granica, a da ne ispadne blesavo, uspjeh je i smijeh koji izazivaju njegovi uradci ipak vezan uz stvarnost koja se uvijek nazire, a trenutak u kojem upravo živimo više je nego idealna podloga za koju bi se „Bljuzga u podne“ mogla dobrano prihvatiti. Ono što Ličina radi čitateljima moglo bi se nazvati udarcem nakon kojeg se osjećate ošamućeno jer vam stvarno više nije jasno što je prethodilo čemu – zbilja pričama ili priče zbilji. Ta vrsta poremećaja dakako ima svoj stručni naziv, ali u ovakvoj literaturi donosi dodatne bodove.

Ono što Ličina čini s izuzetnom lakoćom jest smišljanje, komponiranje i izvođenje uzbudljive i napete priče s mnoštvom elemenata drugih medija. Pri tome direktnim udarcem pogađa u samo središte nacionalnih ponosa i predrasuda. Recimo, u ovom slučaju, sporta i turizma. U prvoj priči „Neočekivani problemi filmskih radnika“, najfilmskijoj od ostalih vrlo filmičnih, djed i unuk, filmski djelatnici u nekoj distopijskoj budućnosti, snimaju filmove. Djed, željan slave i nagrada, uplete se u nezgodan dokumentarac o vrataru bez straha od jedanaesterca koji je strah nadvladao prevarom i čudnom supermoći koja je omogućuje, a kako se radi o nacionalnom loptačkom heroju par excellance jasno je kako na kraju prođe dokumentarac i tko ispadne glavni krivac. Unuk se pak hvata igranog filma i atletike, a uspjeh se smiješi nakon što ga posve liši dijaloga, odnosno riječi. Hiperbolizacija, kao jedan od glavnih postupaka, omogućava da se usput očeše i o druge aktualne i krucijalne teme – od konzervativizma, rodne tematike, do urnebesno kritičnog i apsurdnog motiva – autorskih prava na glagole. Naslovna, bljuzgava priča, zbiva se u budućnosti, nakon turističke koronakrize (sic!) koja je Hrvatsku bacila na koljena. I dok se Stožer za upravljanje situacijama u slučaju teške turističke krize sa sjedištem u Rovinju već dugo bakće sa situacijom, ideja i projekt narkomaslina stvari će vratiti na svoje. Ingenioznim, iako totalno karikaturalnim autorima projekta donijet će materijalno blagostanje, državi uspjeh, turistima kratkotrajnu sreću, no ne zadugo jer će turista uskoro biti previše, pa i to treba riješiti, no nitko nije mislio na ekologiju i dupine... Totalno pretjerivanje, gomilanje i parodiranje, završava u bljuzgi, tako dalekoj, a tako našoj. U trećoj priči „Bitka na Krbavskom polju“, eto Ličine ponovo na poznatom, zombijevsko-SF terenu, na kojem će se skupina marketinških stručnjaka mještovitog beogradsko-zagrebačkog podrijetla, odjednom suočiti sa zarazom, zombijima, a možda i lokalnim Srbima. Parodija marketinških modela i alata s jasnim citatima iz filmova o zombijima, začinjena seksom i krvlju, totalna je groteska trke za uspjehom i satira mnogo čega. Ličina je zapravo vrlo osviješteni autor koji suvereno i inteligentno barata žanrovskim obrascima i opaki satiričar s mnoštvom alata koje namjerno miješa, podriva, koristi kad nitko ne bi ili kad ne bismo očekivali, stvarajući apsurdnu prozu koja pleše na rubovima trasha. Tipično filmaški, okom za iščašeno, fabulu ne opterećuje dijelovima koji nisu vizualno atraktivni, kao ni likovima koji nisu „pomaknuti“, čak i svojim imenima. Sve je u tim pričama iščašeno i smiješno zato što je pretjerano, no istovremeno i tragično jer ima tu zbiljsku podlogu koja čitatelja vodi u smjeru razmišljanja – sve bi nam se to moglo i dogoditi, ali ne, uh, već nam se događa. Podtekst dokumentarnog koji je stalno prisutan, u ovom neobičnom spoju svega i svačega, scenarija, citata, asocijacija, parodija i dr., čini priče puno manje smiješnima no što na prvi pogled jesu. Ta bljuzga iz praskozorja i podneva, autentično je naše blato. Zato vam knjiga može i smije ići na živce, kao što je meni povremeno bilo nečega previše, ali molim lijepo, slobodno možete prijeći na novinske članke pa da vidimo što će vas iživcirati više. Nekako bih se usudila kladiti...

Autor: Jagna Pogačnik
Izvor: Express