Laguna - Bukmarker - Prikaz knjige „Kad je mesec nisko“ - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Prikaz knjige „Kad je mesec nisko“

Krajem 2015. godine ukupan broj raseljenih lica na globalnom nivou, prema podacima UNHCR-a iznosio je 63.5 miliona ljudi. Da stvari budu jasnije, ovo je najviši zabeležen broj još od Drugog svetskog rata. Avganistanci zauzimaju drugo mesto na svetu po broju raseljenih.

Živeći u Evropi u poslednjih godinu dana primećujem da se neprestano govori i piše o „izbegličkoj krizi“ – izraz koji su skovale zapadne države. Pitanje koje mene zanima nije pitanje „izbegličke krize“, već krize koja je dovela do pojave izbeglica.

Danas, kada se nalazimo na prekretnici, u trenutku kada postoji realna opasnost da ponovimo velike istorijske greške, ne smemo da zaboravimo da su se nekada i naši preci selili – iz Pakistana u Indiju, iz Indije u Pakistan, iz Nemačke, Holandije, Poljske, Francuske ili Britanije u bilo koju drugu zemlju u kojoj su mislili da će pronaći nadu i mir. Da se ne bi zaboravilo moramo da pričamo priče tih ljudi. Nadija Hašimi kaže da priča može biti fikcija, ali dovoljna je samo trunka empatije da znamo da je patnja o kojoj govori stvarna.

Feriba Veziri primorana je da napusti svoj dom u Kabulu, u Avganistanu kada sazna da su talibani ubili njenog supruga, Mahmuda. Selim i Samira su još uvek mali i nisu u stanju da shvate u kakvim su se okolnostima našli. Savršeno im je jasna jedna stvar – život im se zauvek promenio. Sakrivši Aziza ispod burke, Feriba pakuje šačicu dragocenosti, falsifikovane belgijske pasoše i uhvativši decu za ručice kreće na neizvesno putovanje ka Engleskoj u kojoj živi njena sestra sa porodicom. Pratimo Feribu i Selima na njihovom opasnom putu kroz Iran, Turksu, Grčku, Francusku i Italiju. Nedostatak novca, hrane, skloništa dodatno otežavaju unutrašnji sukobi.

[„U poslednjih godinu dana, dok sam pokušavala da svojoj deci pružim sigurnost, osećala sam se više kao kriminalac nego kao bilo šta drugo. Čak je i pravednost postala upitna.“

„... da je makar Mahmud ovde da mi kaže da činim ispravnu stvar i da nisam loša majka, jer sam ga manje tetošila.“]

Porodica Vaziri stiže do Grčke. Na svakoj granici se mole i zadržavaju dah. Strah da će ih uhvatiti i vratiti nazad u Avganistan usadio se duboko u njima i vreba iza svakog ugla. Selim se trudi da porodici obezbedi hranu i sklonište, ali sve je preskupo, a novca je jako malo. Bori se u sebi, ali nema izbora. Mora da krade hranu ili će ostati gladni. Proganjaju ga očeve poslednje reči. „Selime, sine moj, kako seješ, tako žanješ.“

Selim biva odvojen od porodice i putovanje mora da nastavi sam. Ali ovo putovanje nije samo fizičko, već je i duhovno. Mora da nauči da se brani, da brine o sebi živeći u izbegličkom kampu, spavajući na kartonu, čuvajući se od nasilnika i zakona. Ne sme da bude neoprezan ni na trenutak. Pokušava da prelazi granice praznog stomaka i uzdrhtalog srca. Pati zbog ljubavi prema ocu. Pati zbog mnogo toga.

Dom više nije dom, i nigde ne pripadate – to je tužna istina o izbegličkom životu. Knjiga nas izmešta iz udobnosti naših domova i vodi na put Feribe i Selima, da se osvedočimo o svakodnevnim užasima, ogromnom optimizmu koji vodi ove ljude, žene i decu kroz nemirne vode i surove predele, u potrazi za boljim životom, u potrazi za mirom.

Jedino što može da uteši napaćene duše porodice Vaziri jeste povremena, neočekivana ljubaznost potpunih stranaca. To im donosi sitna zadovoljstva i trenutni beg od stvarnosti. Takođe, to im vraća veru u čovečanstvo.

Nadija Hašimi je pedijatar. Živi u Americi sa troje dece i mužem. Njeni roditelji su emigrirali iz Avganistana sedamdesetih godina 20. veka. Njeno poreklo se veoma lako prepoznaje u njenom stilu. Rečitost, plima i oseka – specifičan tok priče, složene i istovremeno veoma snažne emocije likova koji su predstavljeni sa gracioznošću, nežnošću i elokvencijom kakva se retko sreće. Knjiga obiluje biserima poput:

„Postoje istine i laži i postoji ono između, mutne vode u kojima se svetlost savija i podvaja.“

„Ručno tkan ćilim u dnevnoj sobi svedok je kako smo od mladoženje i mlade izrasli u pravu porodicu, ali i svedok one noći kada je sve nestalo. Suze radosnice, suze tuge natapale su ove šare.“

Autor: Palavi Modi
Izvor: themrsliterary.com
Prevod: Maja Horvat


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.