Ogoljena povest haluciniranja

Knjiga „Pink Floyd - kad svinje polete“ Marka Blakea (Laguna, u prevodu Dejana Cukića, 2017) dobar je povod da se kaže nešto o pedesetoj godišnjici postojanja ovog benda, čiji je prvi album „The Piper at the Gates of Dawn“ objavljen 1967. godine. Prošlo je cijelih pola vijeka i čini se da fenomen Floyda još nije ni najmanje zasjenjen. Iako bend već godinama aktivno ne radi, ako u to ne računamo Watersove i Gilmourove solo projekte koji obuhvataju i dio pjesama Pink Floyda, transgeneracijska i planetarna popularnost i prisutnost ovog benda nesumnjivo pokazuju koliko su Floydi kao bend još aktuelni. Ima li se na umu da se generacijski jaz dosta često veoma teško prevazilazi kada je muzika u pitanju, i da bendovi iz prošlosti uglavnom zvuče danas kao simpatična, ali ipak prevaziđena i memljiva produkcija, slušljivost albuma Pink Floyda i danas sa jednakom privlačnošću za nove generacije slušalaca mnogo toga nam govori o specifičnosti muzike koju je ovaj bend stvarao. Za razliku od većine drugih bendova s početka 60-ih i 70-ih godina, sada već prošlog XX vijeka, Pink Floydi su i dan-danas u produkcijskom i smislu muzičkih inovacija koje su u svoj zvuk unijeli, čini se, ostali neprevaziđeni. Prije svega jer su Floydi od svog početka bili bend koji je nastojao ne samo svirati i reprodukovati muziku nego ući u suštinu samih zvučnih vibracija i stvaranja muzike na drugačiji način.
 
Muzičari s vizijom
 
U tom procesu, a to knjiga „Pink Floyd - kad svinje polete“ jako dobro pokazuje, članovi ovog benda su često bili posve beskompromisni. Kako u odnosu na muzičku industriju, tako i u odnosu na vlastitu publiku. Arogantni momci iz Cambridgea jednostavno su imali svoju viziju, koja je savremenicima uglavnom djelovala razmaženo i konformistički, i nisu od nje ni u kom pogledu tokom cijele karijere odustajali. Oko Floyda se, kako se doima iz temeljite istorije benda sažete u knjizi Marka Blakea, uvijek stvarala neka misterija, ali ne zato što je njihov proces rada bio nešto nadnaravno (knjiga pokazuje da je rad Floyda često bio posve rasut i nesređen), već prije svega jer su Floydi bili netipične rock zvijezde, koje su od javnosti uglavnom bježale.
 
Od prvih susreta sa Floydima, bez bilo kakvog znanja o pisanoj povijesti benda, imao sam dojam da je riječ o muzici koja nadilazi i pojam samog vremena, o kompozicijama koje imaju i neki kosmički vajb. Prosto, slušajući Floyde čovjek se osjeća uključeno u neke druge dimenzije, nevažno kojeg se njihovog albuma latite, dojam je isti. Takvom oduševljenju, međutim, knjiga Marka Blakea suprotstavlja demistifikaciju rada benda iznutra. Kada se kroz knjigu „Kad svinje polete“ prođe, čitaocu je itekako jasno koliko je ono što se na albumima ovog benda doima kao čvrsta i jasno konceptualizovana izvedba bilo haotično i premreženo nizom lutanja i odustajanja. Sretna je, ipak, okolnost što iz te demistifikacije slušalac muzike ovog benda dobija jednu potpuniju sliku složenosti stvaralačkog procesa Floyda, u čijem je središtu prije svega bio eksperiment.
 
Dojmljivo je sa kolikom strašću članovi Floyda (Waters, Gilmour, Mason i Wright) istražuju mogućnosti zvuka, koliko improvizuju i u jazzerskom smislu putuju, pokušavajući naći tačno onaj ton koji će pjesmu učiniti potpuno usklađenom sa onim što se razvilo kao unutrašnja vizija zvuka. Upravo iz tog razloga, iz eksperimenta kao potrebe da se muzika produbi, da se putuje sa zvukom do nekih drugačijih prostora, Pink Floydi i danas jesu ostali u svakom smislu avangardan bend. Jednako aktuelan kako svojom muzikom i tekstovima, tako i cijelom koncepcijom svog pogleda na svijet.
 
Dva ključna događaja
 
Postavljajući osnovne koordinate svoje knjige Blake - pored toga što tokom cijele storije o Floydima uključuje obilje podataka o razvoju i istoriji benda, niz svjedočanstava samih članova benda i mnoštva ljudi koji su se oko njega okupljali, donoseći takođe i atmosferu društvenog konteksta iz kojeg se ovaj bend razvija, zakulisne i tračerske priče kao važan segment povijesti rocka - najprije polazi od dva ključna događaja koji su obilježili novomilenijumski život Pink Floyda. Radi se o ponovnom okupljanju benda povodom humanitarnog Vrij koncerta Live eight 2005. godine, te smrti jednog od osnivača i prvog frontmana, kreativnog pogona i tvorca bendovske psihodelične prepoznatljivosti, Syda Barretta. Oba ova događaja se prelamaju cijelim tokom karijere Floyda. Ponovno okupljanje benda došlo je poslije niza godina sukoba na relaciji Waters - Gilmour, koji su i u kreativnom, ali i u socijalnom smislu obilježili rad benda. Radi se o dvije različite energije, čija je antagonizacija u konačnici dovela do raspada standardne postavke Floyda. Kreativna energija ovog dvojca se sudarala, ali je u prvim decenijama benda bila sputavana zajedničkim radom. Da bi, kako je popularnost benda rasla, doživljavala svoj vrhunac i konačno razbila Floyde. Sa druge strane, Barettovo mentalno skliznuće i eksperimentisanja sa LSD-om lajtmotivski su prisutna u svim kasnijim godinama Pink Floyda.
 
LSD i putovanja u svijet tripa kojima su članovi benda, prema vlastitim svjedočenjima, pribjegavali u svakom smislu su ostavili trag na ovaj sastav. Kako u onom kreativnom i vizuelnom smislu (jer su Floydi neprestano pomjerali i vizuelne granice svojih nastupa, i to dobrano inspirisani LSD-om), tako i u pogledu prisustva „kiseline“ kao fenomena jednog vremena. Takođe, sjeme sukoba dominantnog dvojca i mentalnog napuknuća Syda Batetta našlo je svoj odjek u mnogim Floydovim pjesmama. Sama pojava LSD-a i njegove upotrebe vezana za vesele šezdesete godine itekako je oblikovala cijeli jedan svijet. U ovom slučaju to je bio prelomni trenutak za rock muziku. Iz subkulturnog uživanja droga i raznih drugih rituala tog vremena oblikovala se specifična filozofija života. Koja je, istina, za mnoge bila pogubna, ali ipak neprevaziđena u istoriji savremene muzike. Knjiga „Pinky Floyd - kad svinje polete“ stoga je vrijedan artefakt jednog važnog razdoblja i vjerodostojan prikaz jednog muzičkog putovanja (sa svim njegovim pikanterijama) koje je nadišlo i vlastitu epohu. Za Pink Floyd je, da parafraziram Mirka Kovača, vrijeme koje se udaljava zapravo ono vrijeme koje tek dolazi. A muzika ovog benda, čini mi se, tek će biti slušana i promišljana kako se svijet bude sužavao i zatvarao.