Laguna - Bukmarker - O čaroliji ljubavi ‒ intervju s Emanuelom Bergmanom - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

O čaroliji ljubavi ‒ intervju s Emanuelom Bergmanom

Gospodine Bergmane, svojim romanom „Trik“ izveli ste malu čaroliju: mada pričate priču koja nije pošteđena mračnih poglavlja prošlog veka, knjiga je duhovita i zabavna. U njenom središtu je dečak koji živi u savremenom dobu. Kad roditelji hoće da mu se razvedu, Maks u očajanju moli Velikog Zabatinija za ljubavnu čaroliju. Zabatini je stari jevrejski mađioničar, koji je preživeo koncentracioni logor i čiji su najbolji dani odavno prošli.


 
Da li se sećate kako ste na samome početku došli do ova dva junaka, koji čitaocu odmah prirastu za srce?
 
Ja sam taj Maks. Kao dete sam bio otprilike takav: blentav, lakoveran, tvrdoglav kao mazga i već pomalo na svoju ruku. To se nije mnogo promenilo, tih vrednosti se i dalje držim. U mađioničara Zabatinija se, naravno, takođe ulilo mnogo mene, ali on se u osnovi sastoji od dva lika: jedan je još pomalo naivni mladić u Evropi iz mračnog XX veka, a drugi starac u Los Anđelesu. Stari ljudi su me oduvek fascinirali. Izgledaju kao likovi iz lutkarske serije „Mapet šou“ i stalno nešto zanovetaju, mislim da je to zabavno. Već se radujem što ću i sam ostariti i što ću smeti besramno da zanovetam.
 
Stari Zabatini je mnogostrana ličnost...
 
Za taj lik sam imao različitih podsticaja: jednog starog i pomalo tužnog izvođača iz varijetea, koga sam svojevremeno video na pozornici oronulog pozorišta u Los Anđelesu. Njegovu, istini za volju, glupu predstavu publika je ignorisala, a meni ga je bilo žao. Pa onda jednog prevejanog starijeg gospodina koji je imao osakaćenu ruku... I još neke. U Los Anđelesu sam poznavao mnoge mađioničare, i mnogo njihovih osobina takođe sam ugradio u ovaj lik. Pošto su godinama dremali negde u mojim mislima, oba lika su jednog dana naprosto bila tu, potpuno opipljiva. Ponekad mi se moji likovi javljaju i u snu, i razgovaraju sa mnom. Jedno vreme noću mi mira nije davao naročito Maks, derište jedno!
 
Postoji li neki istorijski uzor za Velikog Zabatinija?
 
Erih Vajs, poznat i kao Hudini. Njegovim životom sam uvek bio fasciniran. Ovde, u Los Anđelesu, još stoje ruševine njegove vile koja je jednom izgorela. Često sam bio tamo i pokušavao sam da uspostavim kontakt s njegovim duhom, ali on me je ignorisao.
 
Vaš roman je i knjiga o svim mogućim oblicima ljubavi ‒ recimo ljubavi između muškarca i žene, ili između roditelja i dece. Ako bi ljubavna čarolija kakvu Veliki Zabatini obećava zaista postojala ‒ šta mislite, kako bi to bilo?
 
Celog života ništa nisam želeo toliko kao ljubavnu čaroliju kojom muškarac može da osvaja najbolje žene. Ali u jednom trenutku sam je otkrio, i to je zaista sve promenilo: prosto treba da budete dobri prema njima.
 
Misli jedanaestogodišnjeg Maksa opisujete jednako verodostojno kao i sve ono o čemu razmišljaju odrasli. Veliki deo duhovitosti romana potiče odatle. Ali otkud baš sve to tako tačno znate?
 
Smešno je, ali nikad ni ne slutim šta drugi ljudi misle. Ako mi neko oda svoje misli, uvek se iznenadim. Maks razmišlja kao ja. Kao što sam već rekao, od detinjstva nisam ostvario neki spomena vredan razvoj. Na pitanja koja su mi tada bila zagonetna i dalje nemam ubedljive odgovore. Recimo, zašto su ljudi uopšte smrtni i zbog čega je to navodno dobro.
 
Rođeni ste u Zarbrikenu, ali već mnogo godina živite u Los Anđelesu, gde se odigrava i važan deo vaše priče.
 
Volim da živim u Kaliforniji. Volim ovo predivno vreme, ljude iz celog sveta, taj haos utisaka i kultura. Ali Nemačka mi mnogo nedostaje. Osim kad sam u Nemačkoj. Tada mi posle izvesnog vremena sve ide na živce. Nemci uvek baš mnogo gunđaju u podzemnoj železnici. Stalno imam osećaj da sedim između dve stolice.
 
Veoma je upečatljivo pripovedate o mađioničarskoj veštini. Da li i sami njome pomalo vladate?
 
Kad sam bio mali otac mi je pokazao jedan trik, u kom je navodno odvojio palac od šake. To me još i danas progoni. Na kolenima sam molio roditelje da mi kupe opremu za izvođenje mađioničarskih trikova i oni su u jednom trenutku na to pristali. A onda su rođaci morali satima da trpe moje jadne mađioničarske predstave. Ali u jednom trenutku sam izgubio interesovanje. I danas sam, doduše, ljubitelj mađioničarskih veština, ali samo kao gledalac. Mnogo je lepše kad ne znate kako se to izvodi. Samo onda je stvarno čarobno. Uostalom, moja bivša supruga je neko vreme bila pomoćnica jednog mađioničara, pa sam tako stekao pristup u svet mađioničara u Los Anđelesu, što je predstavljalo osnovu ove knjige.
 
Vaša dva junaka ‒ mali Maks i stari mađioničar Zabatini ‒ po godinama su veoma udaljeni. Uprkos tome, oni se vrlo dobro razumeju, kao što je to i inače često slučaj s decom i njihovim dedama i bakama. Zbog čega je to tako?
 
Verujem da je čovek u detinjstvu najbliži svojoj pravoj suštini, a da u starosti ponovo razvija lakoću koja mu omogućava da se tamo vrati. Slutim da su svi ljudi u osnovi poput dece. Hoće da dobiju da jedu, da gledaju televiziju i da zanovetaju.
 
Vaša biografija je veoma zanimljiva. Kako ste zapravo dospeli u Ameriku?
 
Roditelji su mi se razveli dok sam bio vrlo mali, i to me je zauvek obeležilo. Moja majka se u jednom trenutku zaljubila u Teksašanina, pa sam zato kao dete često bio u Teksasu. Teksašanin ju je, međutim, prevario, pa smo se preselili u Frankfurt, gde sam proveo ostatak svog detinjstva i mladosti. Frankfurt i danas volim. Posle mature sam se preselio u Berlin i tamo sam živeo nekoliko meseci, a onda sam otišao u Los Anđeles, da studiram filmsku umetnost. Mnogo godina sam tavorio negde na rubu filmske industrije i tako sam isprobao otprilike sve u toj branši.
 
Zapravo sam oduvek pisao, još kao dete, ali taj deo sam mnogo godina krio od sebe. To je bila greška, tako sam mnogo godina straćio na besmislice.
 
Imate li porodicu?
 
Mnogo godina sam bio u braku s jednom Amerikankom koja je imala ćerku iz prvog braka, ali sopstvene dece još nemam, mada se nadam da ću ih jednom steći. Ove godine se ponovo ženim, pa se nadam da ću moći  da uradim ispravno sve što sam u prethodnom braku radio pogrešno.
 
Imate tako mnogo talenta za književnost. Zbog čega ste prvu knjigu objavili tek sad, sa četrdeset tri godine?
 
Zapravo sam pisao oduvek, još kao dete, ali taj svoj deo sam dugo skrivao i to je bila greška, tako sam godine straćio na gluposti. Naposletku sam počeo da prevodim kriminalne romane, da pišem filmska scenarija, a sad pišem članke, uglavnom za filmske magazine „Vajd skrin“ i „SFT“, ali i za muzički magazin „Intro“ iz Kelna. Pišem i političke članke, za nedeljnik „Džangl vorld“ iz Berlina.
 
Šta danas za vas i za vaš život znače čitanje i pisanje?
 
Čitanje i pisanje su razlozi za život.
 
Intervju vodio: Jerg Štajnlajtner
Izvor: buchszene.de


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.