Laguna - Bukmarker - Mlakićeva Bosna u 2084: neće biti ništa što već nije bilo - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Mlakićeva Bosna u 2084: neće biti ništa što već nije bilo

Što se na kraju zbilo s Bosnom? O tom piše Josip Mlakić u kratkom, trodijelnom romanu, objavljenom baš u pravo vrijeme, za epidemije covida-19, u jesen 2020, u Hrvatskoj i Srbiji. Ove formalne napomene nisu suvišne, jer naglašavaju nešto što nam rijetko na um padne: ovaj pisac, premda jedan od značajnijih prozaista koji su stvarali u Bosni i Hercegovini u posljednjih sedamdesetak godina, jedan od zlatnoga niza njezinih velikih pripovjedača, kod kuće nema svog izdavača. U Sarajevu, tako dragom zagrebačkim književnim turistima, Mlakić je neprijatelj, ustaša, „Handke iz našeg sokaka“, kako to zlokobno kaže, u jednom privatno-javnoj potjernici, objavljenoj preko tamošnjeg PEN-a, jedna sarajevska prevoditeljica. Premda živi u Uskoplju, dvoimenom gradiću, koji se otprije zove Gornji Vakuf, on je simbolički iz Bosne protjeran. Tako to izgleda 2020. godine.

Šezdeset i četiri godine kasnije – baš oko sto i dvadesete godišnjice piščeva rođenja – Bosna je tu gdje je i sada, ali sve što i danas postoji dovedeno je do krajnjih konsekvenci, sve što je 1992. započeto, i što je danas na vrhuncu zamaha, u 2084, odabranoj više iz piščevih orvelovskih sentimenata i zbog literarno-numerološke igrarije, dovršeno je, učvršćeno u svoj svojoj lohotnosti, neistinitosti i privremenosti, te zaboravljeno i napušteno od cijeloga svijeta. O tome u knjizi nema ni riječi, i to je, zapravo, tako najbolje, ali u Bosni 2084, zemlji koja je nakon niza ratova podijeljena na tri republike, opasane bodljikavom žicom, kroz koju teče struja, nema više međunarodne zajednice. Samo u jednoj od republika, „Jednoj i jedinoj“, vrzmaju se naokolo turisti iz arapskih zemalja, drugih stranaca nema.

Roman „O zlatu, ljudima i psima“ nije dobro podmazana mehanička konstrukcija, kao što bi se očekivalo od distopije, čija se radnja odvija nakon naših života, zasnovane na svjetonazorskoj, političkoj i ideološkoj kritici sadašnjeg doba. Nije to ni beletrizirani esej angažiranog intelektualca, koji bi da upozori i opomene. Niti je socijal-fiction na temu nadograđene povijesti, nad kojim će onda po specijaliziranim vašarima i internetskim forumima polemizirati i raspravljati ljubitelji žanra. Ovaj roman je, naprosto, dobra književnost, za koju je karakteristično da se može čitati, i da se s velikim užitkom u tekstu čita i mimo referenci koje su u njega upisane. Ako ništa o Bosni ne znate, niste sudbinski vezani za tu zemlju, ona vas ne zanima, ili vas iritiraju sve te bosanske priče, i svi ti pisci iz Bosne, ako uopće i ne znate da se radnja romana zbiva u Bosni, a stvar je tako postavljena da možete i ne znati, pred vama će i dalje biti moćan i vrlo komunikativan književni tekst. Istina, beznadan i mračan, ali kome je do vedrine i nade, neka pogleda na odjelu za samopomoć ili neka potraži Bracu sa Srebrnjaka.

Mlakić, ponajviše iz stilsko-estetskih razloga, ne spominje nazive bosanskih etnija ili naroda. Ali je savršeno jasno čija je pojedina priča u romanu. U prvoj, koja izdaleka prizove Andrićevo „Čudo u Olovu“, jednu od vjerojatno i najvažnijih, konstitutivnih bosanskih priča, starac se zaputi na hodočašće u veliki grad, na Pukovnikov trg, radi Božjeg zagovora za sina idiota. U vjerskoj zemlji, toj zemaljskoj projekciji Kraljevstva nebeskog, u toj Trećoj republici, osjećaji ljudi, njihove nade, uvjerenja i znanja, onakva su kao u vrijeme „Čuda u Olovu“, ali nema više tuđinske vlasti, nema više nikakve vlasti iznad crkvene i nacionalne, i sve je prilagođeno idealu katoličke države. U međuvremenu, jer godina je 2084, zemlja je opustila, starac na svom putu jedva da nekoga i sretne, vlada nepojmljivo siromaštvo, starac se sjeća da je nekad davno imao auto, neku krntiju, koja se zatim raspala, i ničega novog nema, osim temelja za crkvu. U tom prvom dijelu jedna je, zapravo teško opisiva, a genijalna scena. Čovjek kojeg starac negdje sretne, koji će ga nahraniti ostacima nedojedene konzerve, upita ga želi li da mu pokaže temelje crkve. Starac kaže da bi ih rado vidio. I onda njih dvojica odlaze tamo. Nije važno što je piscu bilo na umu dok je pisao ovu scenu, ali to je jedini trenutak u priči, jedino mjesto u toj famoznoj Trećoj republici, na kojemu postoji nešto što je stvoreno ljudskom rukom, što pripada živoj civilizaciji i kulturi, i što u čovjeku izazove živu znatiželju. Ti temelji crkve jedino su što još postoji i što još postaje.

I da, od civilizacije je tu ostalo još nešto: ceremonijal strijeljanja na Pukovnikovu trgu, koji Mlakić opisuje s onom preciznošću koju sugerira već i sama, do kraja naglašena, ceremonijalnost čina. U tom je strijeljanju, te u stručnom doprinosu liječnika, koji sa stetoskopom ustanovljuje smrt, a žive preporučuje za još jedan metak, smisao trga, grada i države, smisao medicine i smisao Crkve. A to je, ujedno, i veza sa sljedećom republikom, od koje je ova odijeljena žicom kroz koju teče struja.

S druge strane žice nešto je životnije. Naprosto zato što je na toj strani više ljudi, i što tu, i šezdesetak godina ranije, traje agonalni proces stvaranja društva, dok je tamo aktualan proces proste autoidentifikacije, pri čemu se nikakvo društvo ne stvara, jer društvo već postoji tamo u Zagrebu, u Hrvatskoj. Ovdje, pak, na Trgu mudrosti, izdižu se monumenti desetmetarskog Alije Veličanstvenog, petnaestometarskog Tajipa Velikog, te u sjedećoj pozi mislioca, Bakira Hrabrog. Tu se, uz zvukove himne „Jedna si i jedina“, pomoću krana i automobilske sajle, vješaju ljudi. Uz obavještenja, poput ovog: „Ismet bin Vehab, osuđen zbog antidržavne djelatnosti, jaramaz, pijanac i nevjernik. U krvi su mu pronađeni tragovi masnoća krmećeg porijekla“. Mlakić savršeno imitira stil, prepisuje ili krivotvori formulacije, koje već postoje u javnom, političkom i medijskom govoru i komuniciranju epohe u 2020. Situacije u koje dovodi svoje likove također postoje u 2020, kao i karakteristični likovi, kao i ta potpuna odijeljenost i distanciranost od ostatka svijeta, nepoznavanje onog što se zbiva s druge strane žice – premda u 2020. nikakve žice još uvijek nema. Premda se ponegdje posluži hiperbolom, premda se ponegdje posluži širokokutnim objektivom, pa prenaglasi neki detalj, unoseći ga čitatelju ravno u oko, premda se, istina krajnje oprezno, posluži umijećem karikiranja, Mlakić u ovoj knjizi ne izmišlja, i u priču ne upisuje ništa što danas ne postoji, ili što u budućnosti nije vrlo vjerojatno. Recimo, u Trećoj republici moneta je kuna, a u Jednoj i jedinoj moneta je rial (moneta Saudijske Arabije).

Treća, Republika vojna, najživlja je i najaktivnija. Riječ je o vjersko-militarnoj državi, zasnovanoj na tekovinama Srebrenice 1995, u kojoj je, recimo, silovanje u vojne svrhe, ili u svrhu vojničke zabave, posve normalna stvar. Ali kako je, ipak, najživlja, u Republici vojnoj postoji, makar i sasvim mala, mogućnost pobune. Zarad dobre volje budućih čitatelja tu bismo se trebalo zaustaviti, i ništa dalje ne reći. Osim i da ta pobuna završi na karakteristično bosanski način.
           
Josip Mlakić pisac je kakvih hrvatska književnost nije prije njega imala. Osim što mnogo piše i objavljuje – a to je u južnoslavenskim nenačitanim zemljama i lijenim kulturama jednako naopako kao i pretjerana promiskuitetnost jednog od spolova, vi odaberite kojeg- Mlakiću su svojstvene stalne transformacije, žanrovski pomaci, eksperimenti i izmjene očišta, pisanje po rubu, na granici stilskih formacija. Premda je i filmski scenarist, a u paralelnom životu i inženjer strojarstva, te povremeni pisac kratkih priča i pripovjetki, i vrlo zanimljiv pjesnik, Mlakić je u većini svojih transformacija i eksperimenata primarno, ipak, romanopisac. Samo što je i njegov roman krajnje transformativan. Knjiga „O zlatu, ljudima i psima“, petnaesta u njegovom romanesknom nizu, vjerojatno je i najtužnija, premda će biti zanimljivo kome će, a kome neće, njezina tuga zastati u grlu. Onima kojima neće, njih će, pretpostavljam, razgnjeviti, budu li je slučajno pročitali. Prema je, navikli smo i to, mogu i nepročitanu čerečiti, vješati i strijeljati. Pišući o budućoj sadašnjosti svoje zemlje, Josip Mlakić je sve to ionako već opisao.
 
Autor: Miljenko Jergović
Izvor: 24express


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
radno vreme knjižara delfi i korisničkog centra tokom novogodišnjih i božićnih praznika laguna knjige Radno vreme knjižara Delfi i korisničkog centra tokom novogodišnjih i božićnih praznika
25.12.2024.
Obaveštavamo Vas da su 1, 2. i 7. januar neradni dani pa nećemo vršiti obradu i slanje porudžbina u tom periodu, već prvog sledećeg radnog dana. Porudžbine napravljene nakon 8. januara će biti ...
više
nova izdanja domaćih autora laguna knjige Nova izdanja domaćih autora
25.12.2024.
Uskoro će se na knjižarskim policama naći treće izdanje romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković, romansirana biografija Jelene Gatiluzio, supruge despota Stefana Lazarevića. Nakon Angorske bitke 1402. g...
više
strastveni i očaravajući ljubavni triler moć žene nataše turkalj u prodaji od 26 decembra laguna knjige Strastveni i očaravajući ljubavni triler: „Moć žene“ Nataše Turkalj u prodaji od 26. decembra
25.12.2024.
Ko izlazi kao pobednik u sukobu osećanja i obaveza? Saznaćete čitajući „Moć žene“ Nataše Turkalj, zanimljivu, erotsku i tajnovitu ljubavnu priču, prepunu strasti. Helena je uspešna policijska inspe...
više
koje knjige je čitala slavna merlinka  laguna knjige Koje knjige je čitala slavna Merlinka?
24.12.2024.
Merilin Monro, slavna glumica koja je decenijama sinonim za glamur, šarm i kontroverzu, od skora je i glavna junakinja romana „Platinasta prašina“ Tatjane de Rone. Njeno lice krasi brojne postere, a n...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.