Marko Aleksić: U mnogim slučajevima narodno predanje iznenađujuće je tačno

Knjiga  “Marko Kraljević, čovjek koji je postao legenda“ arheologa Marka Aleksića prva je biografija velikog junaka balkanske istorije. Pišući ovu biografiju, Aleksić je predočio istorijski kontekst i tadašnje društvene prilike. 



Marko Aleksić (1970) diplomirao je i magistrirao srednjovjekovnu arheologiju. U Narodnom muzeju u Beogradu stekao je zvanje kustosa. Objavio je brojne naučne radove u zemlji i inostranstvu kao i stručnu knjigu „Medieval Swords from Southeastern Europe“. 

Koliko je bogata arhivska građa o Marku Kraljeviću i kako je nastajala ova vaša knjiga? 

Kada sam počeo da pišem knjigu kao i mnogi drugi, i ja sam pošao od pretpostavke da se radi o jednoj od najpoznatijih srednjovjekovnih ličnosti sa ovih prostora o kojoj su svi podaci uglavnom već dobro poznati. Međutim, ispostavilo se da je ova tema zapravo vrlo malo istražena pa sam i sam, pišući je, otrkivao puno toga novog i neočekivanog što nijesam mogao ni da pretpostavim. Vrlo brzo sam shvatio da je ova knjiga zapravo prva prava istorijska biografija Marka Kraljevića.

Pred knjigom je od početka bio ambiciozan zadatak, da bude zasnovana isključivo na istorijskim podacima, ali da istovremeno bude i zanimljiva i razumljiva svakome. To je pristup koji danas koriste najveće svjetske kulture kada predstavljaju teme iz nauke i posebno svoje istorije, koji vidimo na primjer na globalnim TV kanalima. Srećom, ispostavilo se da je bilo toliko toga novog da se otkrije, a saznavanje prave istine o našem najvećem junaku i za mene je bio nevjerovatan doživljaj i najuzbudljiviji dio pisanja.  

Odakle potiče porodica Mrnjavčević i kako su izbili u vrh srednjovjekovne vlastele?

Marko Kraljević potiče iz porodice Mrnjavčević koja vodi porijeklo iz Hercegevine. Njihov najstariji poznati predak, Mrnjava pominje se još oko 1280. godine u Trebinju kao vlastelin kraljice Jelene Anžujske, a Markov stric, Uglješa Mrnjavčević u ovom gradu je bio namjesnik cara Dušana 1348. godine. Braća Mrnjavčevići u početku nijesu pripadali najvišem plemstvu, ali su se, prije svega zahvaljući svojim vojničkim sposobnostima kao i pomoći nekih od najmoćnijih ljudi sa carevog dvora, vremenom uzdigli do najviših položaja u državi. Njihovi zaštitnici među kojima je najvažniji bio ćesar Vojihna pripadali su onoj najratobornijoj Dušanovoj vlasteli koja je bila i najzaslužnija za njegova velika osvajanja. Mrnjavčevići su svoju karijeru i započeli kao ljudi od njihovog najvećeg povjerenja. 

Pored vojničkih kvaliteta, oni su svoj uspon dugovali i bračnim vezama putem kojih su se orođavali sa moćnim velikaškim porodicama, pa je tako Marka njegov otac Vukašin vrlo rano oženio ćerkom jednog od najuglednijih oficira cara Dušana, vojvode i ćesara Preljuba, Jelenom.

Marko Kraljević prema zvaničnoj istoriografiji nije imao nasljednika, a u njegovoj zadužbini u crkvi sv. Dimitrija kod Skoplja nema lika njegove supruge iako se tri puta ženio. Zašto?

Dok je kao vladar i kao vitez Marko još za života uživao veliki ugled o čemu imamo dosta svjedočanstava, dotle bi njegov privatni život mogao najprije da se opiše kao komplikovan. To se posebno odnosi na njegov odnos sa prvom ženom Jelenom. Njen otac je bio vojnik i istaknuti vojskovođa dok je Jelenina majka Irina bila u srodstvu sa samom carskom porodicom. Marko i Jelena su se čak dva puta vjenčavali i razvodili što je gotovo nezabilježen slučaj u srednjem vijeku, a priče o nekim od dramatičnih epizoda iz njihovog bračnog života stizale su sve do Dubrovnika pa i dalje, kao i u narodnom predanju.

Pitanje potomaka Marka Kraljevića spada u najkontroverznija sa stanovišta nauke. Zapravo nauka kao i gotovo cjelokupno narodno predanje su gotovo jednoglasni - što je inače rijedak slučaj - da Marko nije imao djece. Ova knjiga je ipak imala zadatak da ne izbjegava nijedan problem i da svako pitanje ponovo i detaljno razmotri, i pokazalo se da arhivska građa nudi osnova za suprotan zaključak. Iako u sačuvanim podacima o Marku Kraljeviću zaista nema dokaza da je imao djece,  oni se mogu naći u biografiji njegove žene Jelene. Pored dva braka sa njom, Marko je imao bar još jednu ženu, Teodoru, ali je i Jelena poslije Marka imala još jedan brak. Upravo u braku u koji je stupila nakon drugog razvoda od Marka 1375. godine pominju se njene tri ćerke od kojih se jedna najkasnije 1381. godine udala za italijanskog viteza Karla Markeđana. Budući da po srednjovjekovnim zakonima djevojčica nije mogla da stupi u brak prije navršene 12. godine (rijetki izuzeci uglavnom su bili vezani za vladare), jasno je da se ona mogla roditi jedino u vrijeme kada je Jelena još uvijek bila u braku sa Markom. Pored ovoga, još neki podaci ukazuju da je Marko Kraljević imao najvjerovatnije barem jednu ćerku koja se zvala Irina, po svojoj slavnoj baki po majci.

Kako objašnjavate odsustvo Marka Kraljevića u Kosovskom boju?

Sačuvani istorijski podaci ne pominju Marka ni među onim Srbima koji su se borili protiv Turaka ni među onima koji su morali da budu na strani sultana. Zanimljivo je da čak ni narodno predanje ne pominje njegovo učešće u ovoj slavnoj bici. Ipak, znamo da turska vojska na svom putu za Kosovo nije prošla preko njegovih teritorija već preko oblasti njegovih susjeda, što nam ipak donekle otkriva Markovo držanje u tim dramatičnim trenucima po njegov narod. 

Blago kralja Vukašina čuvano je u Dubrovniku. Šta se desilo sa Markovim (trećim) dijelom toga blaga?

Markov otac Vukašin je bio čovjek koji se često upuštao u opasne i rizične poduhvate, ali nije zaboravljao ni na svoju porodicu. Prije svoje smrti ostavio je veliko blago na čuvanje jednom od svojih povjerljivih ljudi u Dubrovniku. Radilo se o zaista ogromnom blagu koje je vrijedilo 2.212 zlatnih venecijanskih dukata. Puno godina nakon njegove smrti, Markova braća Andrijaš i Dmitar došli su da podignu svoje djelove očevog nasljedstva. Marko nikada nije došao da traži svoj dio, a poslije njegove pogibije u Dubrovnik je došao Dmitar Mrnjavčević da u ime svog najstarijeg brata Marka podigne posljednji dio porodičnog blaga Mrnjavčevića.

Markova braća Dmitar i Andrejaš su našli utočište kod mađarskog kralja Žigmunda. A zašto ne i Marko?

To je jedna od osobina Markovog karaktera koju su prepoznali i cijenili još njegovi savremnici. Poslije Kosovske bitke stanje za hrišćanske vladare u južnim djelovima Balkana postalo je teško i pod tim pritiskom Markova braća su napustili porodični dom i odselili se u Ugarsku gdje su nastavili borbu protiv Turaka. Međutim, Marko je odlučio da do kraja ostane uz svoj narod koji je to prepoznao i cijenio.

Ova knjiga je jednim dijelom i istorija srednjovjekovne Zete, pa bih vas pitao kakve je odnose imao Mrko Kraljević sa zetskim vladarima toga doba?

Marko i njegova porodica oduvijek su imali veoma tijesne veze sa Zetom. Mrnjavčevići potiču iz susjedne Hercegovine, a na dvoru cara Dušana gdje su počeli da grade svoju karijeru, bilo je najviše Zećana među kojima su se isticali Đuraš Ilijić, vojvoda Žarko kao i Kotoranin Nikola Buća. Markov otac Vukašin bio je jedan od najzaslužnijih što je poslije smrti cara Dušana kuća Balšića postala najmoćnija u Zeti, a Markova sestra Olivera bila je i udata za Đuraša Balšića. Njegov brat Ivaniš takođe je živio u Zeti i boreći se rame uz rame sa Balšom II Balšićem junački je poginuo u bici na Saurskom polju 1385. godine. O tradiciji Markovog imenau Zeti u narodnom predanju ne treba trošiti puno riječi, a meni je u knjizi bio zanimljiv i još jedan snažan ženski lik iz Markovog vremena, Jelena Lazarević Balšić, sestra Stefana Lazarevića koja je takođe ostavila dubok trag u kulturi i istoriji Zete.

U Crnoj Gori i dan danas mnogi vjeruju da je Markov ujak vojvoda Momčilo i da je po majci Jevrosimi Durmitorac. Koliko ima istine u tome?

Porijeklo porodice Markove majke u nauci nije dovoljno poznato. Zna se da ju je njen muž Vukašin veoma poštovao, navodio je njeno ime pored svog i u zvaničnim dokumentima, čak ju je nazivao nadimkom Lena što je vrlo rijetka i neuobičajena pažnja, a imamo indicija da je kovao i novac sa njenim imenom. Kada je njen najstariji sin Marko preuzeo vlast u državi, ona je i dalje zauzimala veoma važan položaj u porodici i državi, nosila je titulu kraljice, imala svoje lične posjede, dvorsku kancelariju i kovala je novac sa svojim imenom. Nažalost, o njenom životu i porijeklu prije nego što je stupila u porodicu Mrnjavčević nemamo gotovo nikakve podatke. Iako se bavi isključivo istorijskim podacima, knjiga je često upoređivala arhivske podatke sa onim što govori naorodno predanje. Pokazalo se da u mnogim slučajevima naše narodno nasljeđe iznenađujuće tačno prenosi događaje koji se mogu potvrditi i u istorijskim spisima, pa ni i u ovom slučaju ne treba potpuno zanemariti tradiciju.

Među mnogim balkanskim narodima Marko je slavljen kao junak. Šta je doprinijelo tome stavu?

Marko Kraljević je daleko najveći junak naših prostora i jedan od najvećih u evropskoj tradiciji. Kao istorijska ličnost on je pripadao i simbolizovao državu Nemanjića, carstvo koje je stvorilo najveće kulturne i civilizacijske domete južnih Slovena u cjelokupnoj njihovoj istoriji. Mi arheolozi znamo da svaka ljudska zajednica od najstarijih vremena pa do današnjih dana mora imati svog junaka, heroja koji će simbolizovati ono najvrednije što to društvo ima i na čijim vrlinama će vaspitavati svoje nove generacije. Iako se knjiga bavi konkretnim političkim i društvenim okolnostima koje su doprinijele da epska ličnost Marka Kraljevića dostigne takve ogromne razmjere, mislim da je upravo potreba da se ne zaboravi svoja sloboda, slava i samopoštovanje bilo ključno za naklonost koju je narod od početka gajio prema svom vitezu. On je bio ličnost koja je u ključnom trenutku mogla da odgovori istorijskim zahtjevima svog vremena, a kasnije generacije su u njegov lik samo dodavale svoju ljubav.

Saznanja iz turskih izvora toga doba

O Marku Kraljeviću postoje mnogi negativni stereotipi?

Marko Kraljević je, kao uostalom i sva njegova braća, po svom obrazovanju i životu bio pravi evropski vitez. Tako je sebe doživljavao, tako su ga doživljavali i njegovi savremenici, a o tome svjedoče i mnogi njegovi postupci tokom života. Međutim, jedno od najznačajnijih otkrića na koja sam naišao vezano je za odavno uvriježeno opšte mišljenje da je bio turski vazal. Analiza turskih izvora iz Markovog vremena pokazuje da je on zapravo najveći dio svoje vladavine proveo odolijevajući i boreći se da ne postane njihov vazal. Arhivski podaci otkrivaju da je on još 1385. godine ratovao protiv Turaka, a da je postao sultanov vazal tek kada su svi ostali preživjeli hrišćanski vladari oko njega to već bili i kada je to predstavljalo jedini preostali način da zaštiti svoj narod.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me