Marina Vujčić o toksičnim odnosima i novom romanu: „Sve je započelo mojim odlascima u žensku kaznionicu“

Trogirska autorica otkriva što ju je motiviralo da napiše priču o ženi koja ubije muža nasilnika, koliko joj je u tom procesu pomogla bivša zatvorenica, te je li ikad i sama bila u destruktivnoj vezi. Razgovor s autorkom za hrvatsko izdanje časopisa Gloria vodila je Milana Vlaović Kovaček.

Kad sam pročitala roman „Sigurna kuća“, pomislila sam kako je cijenjena hrvatska spisateljica i moja dugogodišnja prijateljica Marina Vujčić, pozabavivši se društveno iznimno važnom temom obiteljskog nasilja, napisala svoj ponajbolji roman. Pričom o fiktivnoj junakinji Ladi Lončar, koja se do samog kraja ne ispušta iz ruku, uspjela je odgovoriti na često postavljano, mučno i optužujuće pitanje: a zašto ga nije ostavila? Svima koji žele doznati kako izgleda početak i razvoj zlostavljačke veze, zbog čega je iz nje teško izaći, onima koji žele doznati više o ovoj temi, pogotovo ako se ženskoj osobi u njihovoj blizini ona događa, odlučila sam predstaviti ovaj sjajan roman i njegovu inspirativnu, odvažnu i osebujnu autoricu.

Tvoja junakinja je žena koja je ubila muža, iako su crne kronike ispunjene vijestima o muževima koji su ubili svoje žene. Zbog čega si se odlučila za takav pristup ovoj ozbiljnoj i teškoj temi?

Odlučila sam se za ovaj pristup zato što sam htjela pokazati da je u našem društvu žena žrtva samo ako je mrtva. Čak i tada preispituje se gdje je ona pogriješila, što je trebala napraviti drukčije, na koji je način „isprovocirala“ svog ubojicu. Dok se u slučaju njezine smrti u novinskim napisima traži „razlog“ zašto ju je ubio, kao da se ubojstvo pokušava objasniti, pa čak i opravdati, pa se piše da ga je napustila ili da je imao PTSP, žena koja je u samoobrani ubila svog nasilnika bezuvjetno je kriva i nju se demonizira – ili je promiskuitetna, preljubnica, lažljivica, ili se jednostavno htjela riješiti muža pa je zlostavljanje izmislila. Prisjetimo se samo Ane Magaš, čije ime cijela Hrvatska pamti, za razliku od imena svih onih muževa koji su ubili svoje žene. O njoj nikad nitko nije napisao da je lijepo pozdravljala susjede. Htjela sam da se u mom romanu vidi kako sustav može iznevjeriti zlostavljanu ženu do mjere da je dovede u situaciju da se sama mora obraniti, a onda je taj isti sustav i društvo dodatno zlostavljaju jer se to usudila.

Vidljivo je da je tvom pisanju prethodilo ozbiljno istraživanje, opis uvjeta u ženskoj kaznionici u Požegi vrlo je uvjerljiv. Možeš li ukratko opisati što ti je na tom putu bilo od velike pomoći?

Istraživanje je trajalo nekoliko godina, a počelo je mojim odlascima u žensku kaznionicu u Požegi, gdje mi je Ministarstvo pravosuđa odobrilo radionicu pisanja sa zatvorenicama. Iako je jako važno da sam imala priliku izbliza vidjeti tu atmosferu zatočenosti, krivnje i kazne, tamo nisam doznala gotovo ništa o zatvorskoj svakodnevici, koja mi je za priču romana bila važna. Imala sam sreću da mi se jedna od polaznica te radionice nakon izlaska iz kaznionice javila. Zahvaljujući njoj, prizori iz zatvorskog života mogli su biti uvjerljivi, gotovo dokumentarni.

Istraživala sam i pravosudni sustav i sustav socijalne skrbi, zakone, protokole postupanja policije, zdravstvenih ustanova i centara za socijalnu skrb u slučajevima nasilja u obitelji, statistike, novinske analize i priče, ali najviše sam vremena uložila u čitanje, gledanje i slušanje ispovijesti zlostavljanih žena kako bih mogla „ući u glavu“ svoje junakinje.

Lada Lončar obrazovana je žena, a njen je suprug sveučilišni profesor. Kao da si time željela potcrtati kako se obiteljsko nasilje ne događa samo u najnižim i neobrazovanim slojevima društva?

To da se nasilje događa samo u nižim slojevima društva doista je predrasuda. I statistike pokazuju koliko je obiteljsko nasilje često u tzv. višim slojevima društva. Pokazalo se da su obrazovani muškarci puno vještiji manipulatori, da se služe perfidnijim metodama zadržavanja žrtve i da su puno uvjerljiviji u pronalaženju isprika za nasilje. Sad već imamo i „lijepu kolekciju“ uglednika iz domaćeg javnog života prijavljenih za nasilje ili uznemiravanje. Nasilje u tim slojevima društva manje je vidljivo i zato što se zlostavljane žene puno teže odlučuju prijaviti nekoga tko uživa ugled u društvu.

Dok sam čitala tvoju priču, na trenutke me hvatala mučnina, iako nikad nisam bila u vezi u kojoj je netko prema meni bio fizički nasilan, no uvjerena sam da će suptilne oblike manipulacije koje si opisala prepoznati brojne žene. Jesi li i sama iskusila neko od ponašanja koja si tako uvjerljivo opisala?

Kao autorici mi imponira da su ta ponašanja opisana uvjerljivo do mjere da se čini da sam i sama nešto od toga proživjela – ali nisam. Jedan od razloga zašto sam pisala ovaj roman bio je i taj da sama bolje razumijem žene koje ne uspijevaju izaći iz nasilnih veza. Posebno mi je zanimljivo kako mi sada, nakon što je roman objavljen, neke prijateljice „prijavljuju“ svoja iskustva kontrole koju su doživjele od svojih partnera – iskustva i situacije za koje nisam znala iako smo dijelile mnoge tajne. To puno govori o sramu koji osjećaju žene kad se nađu u takvoj situaciji, koliko im se teško nekome povjeriti i priznati i sebi i drugima da su trebale biti „pametnije“. Osim nepovjerenja u sustav, i taj sram je jedan od razloga zašto mnoge žene ne prijavljuju svoje nasilnike.

Lada i njen suprug su vrlo jasno razgraničeni, on je potpuni manipulator i negativac, dok je ona idealna žrtva čije su jedine mane slabost i nedostatak samopouzdanja. Jesi li namjerno izbjegla profilirati likove onako kako su prikazani, primjerice, u seriji „Baby Reindeer“, u kojoj njen autor i prema zlostavljačici/vrebačici pokazuje stanovitu toplinu i razumijevanje, a žrtvu, odnosno sebe, prikazuje sa svojim manama?

I sama znaš, kao osoba koja se profesionalno bavi psihoterapijom, koliko su složeni svi ti mehanizmi, koliko mogu biti duboki razlozi zbog kojih netko pristaje na ugnjetavanje ili ga vrši, pa i kad nije u pitanju neka dijagnoza, nego niz prethodnih iskustava i trauma, od djetinjstva pa nadalje. Toliko duboko nisam išla, iako sam u odgoju svoje junakinje nastojala definirati sve ono što ju je učinilo nesigurnom i oduzelo joj samopouzdanje. No, često se obrazac zlostavljanja temelji na gotovo banalnom iskorištavanju empatije žrtve i na njezinom povjerenju u ljubav i spremnosti da se za tu ljubav bori. Ovu bi „ljubav“ trebalo staviti u navodnike jer ona to sasvim sigurno nije, ali zlostavljač će se baš u nju zaklinjati dok pronalazi izgovore za svoje ponašanje. Žene često vjeruju da su zadužene za spašavanje svog muškarca, da će mu baš one pomoći da se oslobodi svojih „demona“ i da će se baš zbog njih promijeniti, a društvo i okruženje zdušno podržavaju teoriju ostajanja s partnerom „u dobru i zlu“, čak i kad to zlo postane opasno po život.

Žrtva zlostavljanja po pravilu je žena koja nema podršku ni društva niti šire obitelji. Dirljivo si dočarala njenu samoću, koju zlostavljač potencira i dodatno je izolira kako bi zagospodario njenim životom. Je li te za to nadahnula nečija stvarna životna priča?

Nije me nadahnula nijedna konkretna, pojedinačna životna priča, ali su me nadahnule mnoge konkretne ispovijedi stvarnih žena. Neke od njih poznajem, neke su neznanke s interneta. Neobično je bilo pisati fikciju koja je na neki način dokumentarna, jer sve što je u tom romanu opisano jest fikcija, ali takva se „fikcija“, nažalost, svakodnevno događa oko nas. Kad bih trebala izmisliti žanr koji najpreciznije određuje „Sigurnu kuću“, rekla bih da je to dokumentarna fikcija, što je samo po sebi oksimoron, ali najbliže je istini o ovome romanu.



Čitatelj stječe jasnu sliku zbog čega ona ne može izaći iz svog začaranog kruga, a sudjelovanje Centra za socijalnu skrb zapravo joj odmaže. Je li ti poznato što o tome misle oni koji moraju raditi po tim i takvim pravilima?

Otkad sam, istražujući za roman, zavirila u taj sustav, postalo mi je jasno da u njemu ima onih koje uopće nije briga i koji – kao i u mnogim drugim branšama – uopće ne rade svoj posao ili ga rade loše, ali postoje i oni drugi, kojima je stalo, ali su u tom sustavu bespomoćni i stalno ga nastoje poboljšavati, makar svojim pojedinačnim trudom u vlastitoj radnoj praksi, katkad i kršeći pravila sustava. Činjenica da u zahvalama na kraju romana osobe koje su mi pomogle nisam mogla spomenuti imenom i prezimenom dovoljno govori o tome koliko su one svjesne da bi im otkrivanje identiteta moglo stvoriti probleme na poslu. Tužno je da sustav koji je osmišljen radi podrške žrtvama nasilja često omogući nastavak nasilja.

Tvoji su romani izuzetno prihvaćeni i čitani, a u posljednje vrijeme si osvojila i neka nova tržišta.

„Sigurna kuća“ istovremeno je objavljena i u Srbiji, gdje mi je već ranije objavljeno „Pedeset cigareta za Elenu“. Puno mi znači i to što je prijevod „Pitanja anatomije“ u Italiji jako dobro prihvaćen pa u talijanskom prijevodu ove godine izlazi i „Susjed“. Dva su mi romana prevedena u Makedoniji, a uskoro izlazi i jedan u Ukrajini. I za „Sigurnu kuću“ ima još upita iz inozemstva, tako da se zbilja ne mogu požaliti.

Kako to da si donijela odluku o povratku u svoj rodni Trogir u kojem trenutačno radiš kao voditeljica Centra za kulturu? Nedostaje li ti ponekad Zagreb?

Možda to nije pristojno reći, ali nimalo mi ne nedostaje. Zagreb je dugo bio moj grad i puno mi je dao, ali u ovoj fazi života više mi odgovara mir manje sredine. I vođenje novootvorenog Kantuna kulture u Trogiru baš mi je profesionalni izazov po mjeri. Čini mi se kao da sam napravila puni krug i vratila se u rodni grad nakon što sam prikupila znanje i iskustvo koje će mi omogućiti da za njega napravim neke dobre stvari. Zbilja me veseli lijepa atmosfera koja se u gradu stvorila oko Kantuna, građani navraćaju, raspituju se za programe, nude pomoć, zaustavljaju me na ulici kako bi izrazili svoju podršku. Zaista jedna lijepa priča.

Tvoji pratitelji na društvenim mrežama znaju koliko si posvećena radovima u vrtu i u masliniku i da životni prostor dijeliš s mačkom koja se zove Vanja. No, ja te poznajem iz vremena kad ništa od toga nije bilo prisutno u tvom životu. Možeš li opisati svoju promjenu, kada i kako je započela?

Ovo mi je pitanje izmamilo osmijeh na lice jer sam se sjetila tvog šoka i zabrinutosti kad sam ti 2016. rekla da idem sama na Palagružu. Kad sad o tome mislim, shvaćam da su to bile prve naznake potrebe za mirnijim okruženjem i bijegom iz hektičnosti velikog grada. Nakon što sam u pandemiji šest mjeseci provela na selu, shvatila sam da sam puno sretnija u takvom okruženju, a bolji razlog od toga nije mi trebao da donesem odluku. Natječaj za ravnateljicu Drame HNK Split došao mi je baš u pravom trenutku, da me ohrabri za kompletan životni preokret. Mene oduševljava kako se bilo kada kad pomislimo: „OK, to je sad moj život i tako ću odsad pa nadalje živjeti“, a ja sam u to vjerovala i kao profesorica i kao književna urednica i kao freelancerica, sve može neočekivano promijeniti. Ponekad mislim da me stalno sustiže onaj naslov mog drugog romana „A onda je Božo krenuo ispočetka“.

Mjesto ravnateljice drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu napustila si pod dosta dramatičnim okolnostima, da bi nakon toga jedno vrijeme bila nezaposlena. Kako danas gledaš na tu situaciju i bi li postupila jednako da se ponovno u njoj nađeš?

Sigurno bih postupila jednako jer miran san meni nema cijene. Vrlo sam isključiva kad su u pitanju moralna načela. Nije bilo lako te gotovo dvije godine živjeti kao slobodna umjetnica, ali preživjela sam, i opet bih kad bi trebalo.

Ljudi se panično boje dati otkaz, ti si ga dala već puno puta. Što ti je davalo snagu za takve promjene?

Najteže je bilo prvi put, a svaki sljedeći bilo je sve lakše i sve uzbudljivije jer sam već imala iskustvo da ta vrsta hrabrosti kasnije uvijek otvori neka nova vrata. Moja junakinja iz „Pitanja anatomije“, ona koja se javi na oglas za milovanje leđa, u jednom trenutku kaže kako ljudi nemaju pojma koliko bi im život bio zanimljiviji kad bi više riskirali. Potpisujem.

Čemu se veseliš u budućnosti? Što novo spremaš?

Prošle godine nehotice sam ispisala još jedan dnevnički rukopis koji izlazi pred kraj godine, ali zapravo se veselim nekoj novoj temi koja će me povući i prikovati. Od svih mogućih životnih zanosa, taj stvaralački me ipak najviše ispunjava. Veselim se i novom romanu svog sina Borne koji uskoro izlazi. I ovogodišnjem urodu maslina.

Što trenutačno čitaš?

Kao urednica upravo sam pročitala sjajan novi roman Zorana Žmirića „Visoke trave“, kao obična čitateljica „Rat“ Miljenka Jergovića, a trenutačno čitam vrlo zanimljiv roman marokanske spisateljice Nađad El Haćmi „U ponedjeljak će nas voleti“.
 

Gdje sebe vidiš za deset godina?

Da me netko prije deset godina pitao gdje se vidim za deset godina, sigurno ne bih rekla da se vidim u vrtu i masliniku, tako da na temelju brojnih lekcija koliko je život zapravo nepredvidiv, bolje je da šutim i čekam da vidim kako će me dotad još iznenaditi.

Autor: Milana Vlaović Kovaček
Izvor: Gloria

Foto: Siniša Sunara