Marina Vujčić: „Mog djeda su ubili u trafici jer je pomagao partizanima“

U susret druženju sa Marinom Vujčić, jednom od najistaknutijih savremenih hrvatskih književnica, koja će se susresti sa beogradskom publikom u četvrtak 12. marta povodom promocije njenog romana „Pedeset cigareta za Elenu“, prenosimo intervju sa njom objavljen na hrvatskom portalu u avgustu prošle godine.



Festival svjetske književnosti, uz mnoštvo stranih, ugostit će i nekoliko interesantnih domaćih spisateljskih imena. Među njima je i Marina Vujčić, autorica koja iz godine u godinu pobija stereotip da hrvatska književnost nije čitana i čije je fino psihološko nijansiranje čitave palete likova postalo već prepoznatljiv potpis. Jesenju književnu sezonu otvara romanom „Pedeset cigareta za Elenu“, u izdanju Frakture, u kojemu se bavi time kako ljudi svojim postupcima nesvjesno utječu na druge.

Tvoj novi roman zove se „Pedeset cigareta za Elenu“. Tih pedeset cigareta za sestru, zauvijek izgubljenu, puši njezin brat kako bi okajao njezinu smrt. Čini mi se da je središnja tema ovoga romana, kao i tvojih ostalih romana, gubitak, ali i identitetska kriza, što najčešće kulminira željom protagonista da krene ispočetka. Vjeruješ li i sama u nove početke? Zašto te zanimaju pojedinci koji su zaglavili u životima i situacijama iz kojih se teško vade?

Itekako vjerujem u nove početke. Sama sam barem nekoliko puta počela ispočetka i sigurna sam da od sebe mogu očekivati još koji životni preokret. Možda me baš zato zanima suprotno stanje uma, ono u kojem neka životna teškoća ili tragedija postaju izgovor za propuštanje života i nemicanje s mjesta. Od četvero junaka ovoga romana, ni s jednim se ne mogu poistovjetiti, ali volim čeprkati po mozgovima neke druge vrste. No u ovom romanu, prije svega, zanimalo me pitanje leptirova učinka, odnosno sudbinska matematika po kojoj svatko može, pa i nehotice i nesvjesno, utjecati na nečiji život. Oliver Radman, glavni junak ovoga romana, vjeruje da je jedina njegova uloga u svijetu proizvodnja opušaka, a nema pojma da je u ta 24 sata, koliko radnja romana traje, nešto promijenio u životima troje ljudi koje ne poznaje.

Dolaziš iz Trogira, s djevojačkim prezimenom Ciciliani. Jesi li ikad istražila podrijetlo Cicilianovih? Tko je bio taj prvi Ciciliani koji je kročio na trogirsko tlo?

Prvi Ciciliani koji je kročio na trogirsko tlo bio je Gaetano Ciciliani koji je 1492. došao u Trogir sa Sicilije. Zanimljivo je da je došao izrađivati lijesove – to sam oduvijek doživljavala kao podatak koji kao da je ispao iz književnosti. Tad je na našoj obali harala neka vrsta kuge od koje se naveliko umiralo pa su pozvani stolari iz Italije jer naši nisu stizali izraditi toliko lijesova. On se u Trogiru oženio i više se nije vraćao u Italiju. Moj brat pokušava naći podatke iz matičnih knjiga za sljedećih nekoliko stoljeća jer od Gaetana pa sve do našeg šukundjeda Giovannija Cicilianija, vjerojatno Gaetanova prapraunuka, zasad nemamo pisanih tragova. Jedan od Giovannijevih sinova bio je moj pradjed Ignacio, rođen 1877. On je imao sedmero djece, a jedno od njih je bio moj djed Kaja.

Vatroslav Mimica je snimio 1967. godine film „Kaja, ubit ću t“'. Radnja filma smještena je u Trogir, u vrijeme Drugog svjetskog rata i dolaska talijanskih okupatora. Beskičmenjak i poklonik okupatora Pjero diže ruku na Kaju, vlasnika dućana. Kaja Ciciliani bio je tvoj djed. Najprije, zašto je Mimica odabrao baš taj događaj iz 1941. godine za predložak svojega filma, i drugo, kako je taj događaj utjecao na tvoju obitelj, prvenstveno na tvojega oca, a onda i na tebe?

Priča o djedu Kaji ispričana mi je još kao djevojčici. Baka Jugoslava, Kajina udovica, najviše mi je govorila o tome jer je taj događaj obilježio njezin život i život mojega oca koji je imao samo sedam mjeseci kad mu je otac ubijen. Film je završen kad sam ja imala otprilike godinu dana, a prvi put sam ga gledala u tinejdžerskoj dobi, kad je repriziran u televizijskom programu. Sjećam se da sam još kao dijete bila užasnuta djedovom sudbinom - da je netko koga je poznavao od djetinjstva mogao ući u njegovu 'trafiku', najaviti mu da će ga ubiti i onda hladnokrvno pucati u njega zato što je saznao da pomaže partizanima. Zbog tog jednog pucnja moj je otac odrastao bez oca, a moja braća i ja bez djeda. Nažalost, ovaj naš prostor obiluje pričama o smaknućima dojučerašnjih susjeda, poznanika ili prijatelja, a naša je obitelj imala taj privilegij da se Vatroslav Mimica zainteresirao za ovu priču i da je zahvaljujući njemu moj djed ušao u legendu. Prije desetak godina srela sam ga u Motovunu i dobila priliku zahvaliti mu na tome. To je i za njega bio neobičan trenutak - da pred njim stoji unuka čovjeka o kojem je četrdesetak godina ranije snimio film.

Imaš brata blizanca koji se po djedu zove Kaja. Na koji način te odredilo to što si rame uz rame odrastala uz brata blizanca? Koji interesi vas danas vežu, kao odrasle ljude?

Da, Kaja se zove tako po našem znamenitom djedu, a ja sam dobila ime po djedu Marinu, majčinu ocu, koji je poginuo u partizanskoj uniformi u Istri 1945. Iskustvo odrastanja u paru doista je neobično i vjerojatno drukčije od onoga kad imaš samo svoje djetinjstvo, samo svoj rođendan, kad si samo ti barem neko vrijeme svojim roditeljima jedino novorođenče. Koliko god se ti osjećao kao jedinka, nikad nisi u jednini. Čak smo i u školskoj klupi u početku zajedno sjedili, što nam se ni jednom ni drugom nije sviđalo. Vjerojatno nije čudo da smo se istinski povezali tek kasnije, kad je svatko od nas dvoje počeo živjeti svoj odvojeni život. Ne mogu reći da imamo puno zajedničkih interesa – zapravo smo za blizance neobično različiti – ali imamo povezanost i bliskost kakvu valjda mogu imati samo ljudi koji su od začeća paralelno postojali. To je ljubav na nekoj višoj frekvenciji.

Prvi roman „Tuđi život“ objavila si tek 2010. godine, a potom još šest romana u devet godina. Nekoliko puta si spominjala da si propisala tek nakon suprugove smrti. Kako to da si počela pisati tako kasno?

Pisala sam ja i prije – ili bolje reći pokušavala pisati – ali ne tako predano i s osjećajem da bi mi to mogao biti poziv. Ima jedna divna rečenica Semezdina Mehmedinovića koju je upotrijebio kao odgovor nekoj ženi koja mu je prigovorila da je pisao malo: „Malo sam pisao, ali sam zato puno volio“. Ja bih tu rečenicu mogla potpisati. Kad mi je suprug preminuo, pisanje mi je prvo bila neka vrsta bijega od te užasne neželjene stvarnosti, a onda s vremenom postalo nešto poput obnovljivog izvora energije. Kad pišem, „doma sam“. To mi je postao način života. Zapravo ne mislim da sam počela kasno, jer kad se danas osvrnem na neke svoje književne pokušaje iz dvadesetih i tridesetih, drago mi je da nisam počela prerano.

Oni koji su devedesetih i ranih dvijetisućitih iole pratili kulturnu scenu, poznato im je ime tvojega supruga Borislava Vujčića, koji je, među ostalim, i jedan od osnivača kazališta Ulysses te koji je iza sebe ostavio desetke dramskih tekstova. Kakav je Boro bio čovjek intimno, u krugu obitelji i prijatelja?

Borislav je bio blag, dubok i senzibilan čovjek, karizmatičan na svoj tihi način. Volim reći da je bio čovjek bez dna. U praktičnom životu uvijek pomalo zbunjen, ali superiornog duha i intelekta. Nesvakidašnje brižan, ne samo prema obitelji i prijateljima, nego katkad i prema potpunim neznancima. Jehovini svjedoci koji bi nam s časopisom Kula stražara pozvonili na vrata mogli su računati na njegovu pozornost i razumijevanje. Strašno ga je pogađala nepravda svake vrste te ponekad mislim da je i otišao zato što je bio presenzibilan za ovaj i ovakav svijet. Ostavio je trag u svima koji su ga poznavali, i često se dogodi da mi netko citira njegovu rečenicu iz razgovora koji ta osoba još i danas pamti.

Prošle godine si uredila Borinu knjigu „Nesanica“. Kakvo je za tebe bilo iskustvo vratiti se tom tekstu dvadesetak godina kasnije?

Bilo je i teško i lijepo. „Nesanicu“ je u prvom izdanju uredio Simo Mraović, koji je, što se mene tiče, urednik i ovog drugog izdanja kojeg sam ja samo priredila za pretisak. Vraćajući taj roman na police nije bilo moguće izostaviti iz glave tužnu činjenicu da ni jednog od njih dvojice više nema. Rad na novom izdanju obilježila je sjeta prisjećanja na vrijeme kad je roman nastajao i kad smo se njegovu objavljivanju veselili zajedno.

U samoći pišeš, u samoći uređuješ dobar dio domaće književne produkcije. A i baviš se književnošću koja je sama po sebi neka vrsta eskapizma. Čini mi se da drugim ljudima predstavlja teret, a ti često spominješ da voliš vrijeme provedeno sama sa sobom. Jedne godine si sama otišla na svjetionik, bez mobitela i s malo prtljage, kako bi se barem nakratko isključila od vanjskog svijeta. Što ti predstavlja samoća? Zašto je toliko voliš?

Samoću uvijek vidim kao priliku da nešto naučim, otkrijem, razvijem, napravim, pročitam, napišem - bilo što od onoga što ne ide uz pozadinski šum koji uključuje ostatak svijeta. Nietzsche je to predivno formulirao u rečenici: „U samoći raste ono što u nju donesemo“. Ima ljudi koji u svoju samoću donesu osjećaj usamljenosti i očajanja pa onda to u njoj još više naraste. Ja u samoću ponesem neku ideju, temu ili znatiželju – i vidite i sami što se dogodi.

Jednom prilikom si rekla da bi nekad u budućnosti voljela napisati nešto sa sinom Bornom, poput „Otpusnog pisma“, koje si pisala s Ivicom Ivaniševićem. Borna piše drame, scenarije, a iza sebe ima i roman. Nije neobično što se sin poveo primjerom svojih roditelja, no je li ti drago vidjeti sina u spisateljskoj branši, i to u vrijeme kad to zanimanje nije nimalo glamurozno?

Dugo se činilo da Borna neće krenuti našim stopama, ali onda je ispalo da se ipak „zarazio“. Koliko god mi je jasno da bi za njega možda bilo sigurnije da se bavi nekim profitabilnijim ili 'atraktivnijim' zanimanjem, ipak sam sretna što nas veže i taj dio života, što imamo zajedničke interese i teme. Sve dok njega usrećuje ono što je izabrao za svoj poziv, sretna sam i ja. Bilo je zapravo vrlo hrabro zakoračiti na teren na kojem su njegovi roditelji postigli to što jesu, ali njemu uspijeva izboriti se za svoje mjesto na kulturnoj sceni i tabati vlastiti put, i to puno ranije nego što smo nas dvoje u svojim životima to učinili. Mnogo toga naučila sam od njega kao kolege pisca i veselim se svemu što će još postići.

Čini mi se da je za tebe nagrada VBZ-a dosta toga nabolje promijenila, predstavila te mainstream publici i učvrstila tvoj književni status. Nešto ranije si počela raditi kao književna urednica, dogodile su se dvije nagrade „Marin Držić“. No ipak naglašavaš da ne bi počela ozbiljno pisati da te sin nije podržao u uzimanju jednogodišnjeg dopusta da napišeš roman. Koji je bio prijelomni trenutak u tvojem životu po pitanju književne karijere?

To je bila ta 2008, kad sam uzela slobodnu neplaćenu godinu u školi. Nema sumnje da je to godina koja je od mene učinila pisca. U tom trenutku činilo se vrlo nerazumnim odreći se plaće, kao samohrana majka sa sinom tinejdžerom, ali upravo me je Borna u tome podržao i navijao za taj rizik. Nisam tad imala nikakav plan ni ambiciju, nisam ni izbliza slutila kamo vodi odluka da tu jednu godinu posvetim pisanju – jednostavno sam sama sebi išla na živce sa svim tim započetim književnim pokušajima koji ostaju nedovršeni i osjećala da moram sebi dati priliku da raščistim s tim jesam li pisac ili nisam. Ispalo je da jesam, ali trebala su mi četiri romana da i sama u to povjerujem.

Godinama si radila odnose s javnošću za kazalište Ulysses. Što je najdragocjenije čega se možeš prisjetiti iz tih godina? Nekoliko puta si naglašavala da su uvjeti rada na Brijunima teški, baš zbog izoliranosti, iako cijela stvar u medijima ima elitistički, skoro pa snobovski predznak.

Ljeta s Ulyssesom sasvim sigurno su neki od najdragocjenijih odlomaka mojega života. Ne samo zato što sam radeći za Ulysses naučila raditi puno toga što ne bih naučila drugdje, nego i zbog svih iznimnih ljudi koje sam upoznala. Najčvršća moja prijateljstva započela su upravo tamo jer sam neke od najljepših i najtežih životnih trenutaka podijelila s „posadom“ Ulyssesa. To će uvijek ostati moje veliko životno učilište i utočište.

Tvoja sljedeća knjiga bavit će se ženama koje odslužuju kaznu u ženskoj kaznionici zbog počinjenja težih zločina. Zašto si se prihvatila ove tematike? Što te intimno privlači toj priči? Nekoliko puta si i bila u posjetu ženskoj kaznionici. S kakvim dojmovima si se vratila?

Junakinja mojeg sljedećeg romana bit će žena koja služi zatvorsku kaznu zbog ubojstva nasilnog supruga. Duboko me uznemiruje tema obiteljskog nasilja jer smatram da su žrtve zlostavljanja prepuštene sebi, da ih sustav iznevjerava i da smo svi odgovorni ako od tog pitanja okrećemo glavu. Nekoliko puta išla sam u požešku kaznionicu i upoznala neke od žena koje tamo služe kaznu, ali ne volim govoriti o tome jer bih se osjećala kao da tuđe tragične priče pretvaram u medijski materijal. Moja junakinja neće biti ni jedna od tih postojećih žena, nego fiktivna osoba koja će progovoriti u ime njih i umjesto onih kojima se može dogoditi isto. Teška tema i težak književni zadatak, ali to je priča koja me neće ostaviti na miru dok je ne napišem.

Kako gledaš na položaj žena u hrvatskom društvu? Jesu li naše bake doista dobile bitku za jednaka prava ili će biti potrebna još jedna borba? Kao da se ponovno steže obruč oko ženskog tijela, ženske slobode koja, čini se, nikad nije stvar samo njezine volje. Na kojem frontu bi se trebala voditi ta borba?

Trebala bi se voditi na svim frontovima. Čini mi se da se, kad je položaj žena u društvu u pitanju, svako malo neka već dobivena bitka ponovno izgubi. Bez obzira na to što neka žena postigne na profesionalnom planu, opet je u primarnom fokusu zanimanja javnosti što je odjenula, je li stesala liniju, s kim je u vezi i vidi li joj se trudnički trbuščić. Svrstavanje žene 'gdje joj je mjesto' odvija se toliko perfidno da više nitko i ne primjećuje da se, recimo, nakon sjednice Hrvatskog sabora piše što su zastupnici rekli, a što su zastupnice odjenule. Sve dok je tako, neće biti stvarne ravnopravnosti žena i neće ih se doživljavati ozbiljno.



Autor: Ružica Aščić
Izvor: express.24sata.hr
Foto: Siniša Sunara