Kejt Mičel, autorka 600 životnih priča i 200 ljubavnih romana

Tko je Kate Mitchell? Odlična spisateljica knjiga koja živi u Splitu, majka troje djece, odgovorna radnica, kako na redovnom poslu u jednom kafiću tako i u pisanju. Kata Mijić žena je iz koje teku riječi koje griju i daju nadu da je ljubav ona koja nadjača sve nedaće života.



Što biste rekli čitateljima za sebe? Zapravo, tko ste Vi u vlastitim očima?

Na to je pitanje jako teško odgovoriti. Da je u pitanju neka druga osoba, lako bih rekla svoje formirano mišljenje, dojmove, ali nešto takvo reći o samoj sebi je gotovo nemoguće. No, ipak ću pokušati. Za sebe mislim da sam prosječna osoba, majka, domaćica, radnica i spisateljica. Cijeli život se trudim da živim na način na koji su me učili moji roditelji, da budem dobra osoba, i da ne povrijedim nikoga. Izrazito sam uporna i tvrdoglava, i često „ono nemoguće“ pretvaram u moguće. Ja volim da o meni i mojem životu govore djela, osobe iz mojeg okruženja, a meni je svakako najvažnije da imam čistu savjest u svakom pogledu, i da svaku osobu koja je trenutno u mojem životu, ili je bila, mogu pogledati u oči.

Što Vas najviše inspirira u životu?

Život je sam po sebi najveća inspiracija. Koliko god da je težak, u sivilu svakodnevice moramo pronaći svjetlo koje svijetli samo za nas. Trebamo biti zahvalni sudbini što smo zdravi, što vidimo, što nas tijelo vjerno služi, jer mnogi nemaju tu sreću da mogu izreći te čarobne riječi. Nisam od onih osoba koje jure za uspjehom, niti mi je to ikada bio prioritet, ali sam svakako spremna na mnoga odricanja da bih odradila svoje ugovore točno i na vrijeme.

Inspiracije ima svuda oko nas, i vjerujem da mi nikada neće ponestati dobrih tema o kojima bih pisala. Svaka osoba ima svoju životnu priču, jednu ili više njih, a kada se to uzme u obzir, život i jest najveća inspiracija, jer je njegova maštovitost nenadmašiva. Treba samo slušati, gledati, tražiti nova lica ljubavi, te to pokušati što vjernije pretočiti u pisanu riječ.

Imate troje djece. Kakav je po vama život u Hrvatskoj? Da li biste voljeli živjeti negdje drugdje u svijetu?

Život je jako težak, ali se ne smijem buniti. Ima ljudi koji su u mnogo težem položaju. Ja radim, zdrava sam, zdrava su mi djeca, a sve ostalo je sporedno. Ne znam da li bih igdje mogla živjeti, osim u Hrvatskoj. Ovdje su moji korijeni, moja djeca, moja mama, brat, sestre… Ne zavaravam se da je cvijeće ljepše u tuđem vrtu, jer ako je to istina, ljepše je samo za nekolicinu. Obećana zemlja ne postoji, i ne možemo mjeriti mogućnosti koje pruža Amerika ili bilo koja druga zemlja po nekolicini uspješnih ljudi. Trebamo vidjeti i drugu stranu, jer tuđina je uvijek tuđina. Da su to obećane zemlje, ne bi u njima bilo toliko beskućnika i sirotinje, kriminala…

Jedna ste od najproduktivnijih hrvatskih autorica ljubavnih priča i romana. Koliko vas ovakav način rada ispunjava i da li ste zadovoljni svojim dosadašnjim uspjesima?

Po tom pitanju, ja sam izuzetno sretna osoba. Oduvijek sam maštala da se bavim pisanom riječju, to je bio moj san, i na moju sreću, ostvarila sam više nego što sam se ikada usudila sanjati. U svojim skromnim početcima nailazila sam na podsmijehe, na odbijanja zbog toga što su ljudi skloni procjenjivati nečiju pismenost i inteligenciju kroz posao kojim se bavi, a pošto sam ja konobarica, to mi nije nimalo olakšavalo. Trebala sam mnogo više truda da se dokažem, i moj uspjeh je odgovor svim onim izdavačima koji su se prema meni ponijeli na način koji je meni neshvatljiv. Da, produktivna sam. Godinama sam se borila za svaku priču, za svaki roman, za svaku knjigu. To i danas radim. Svi oni koji su sa mnom surađivali znaju da sam pouzdana, i da nikada za sobom ne zatvaram vrata suradnje. Ali, iza moje produktivnosti krije se mnogo odricanja, mnogo neprospavanih noći, bezbroj skuhanih a nepojedenih obroka, tisuće sati ukradenih od moje djece… Sve ima svoju cijenu. Ipak, ni za čim ne žalim, a najmanje za trudom kojeg sam uložila. Za taj trud sam nagrađena, a meni, kao i svakom piscu, najveća nagrada je obavljeno djelo, a ja sam ih doista nanizala popriličan broj. 600 životnih priča, oko 200 ljubavnih romana, i upravo mi je izišla 10. knjiga: „Uvale boli i ljubavi“, hrvatski ljubić čija se radnja odvija u Splitu, u okruženju koje mi je blisko i kojeg sam pisala sa izrazitim zadovoljstvom.

Koji vam je najveći izazov u pisanju?

Pisanje je vječiti izazov. Nema ničeg ljepšeg od otvaranja prazne stranice na laptopu, i početi nešto novo. Obožavam taj osjećaj koji me prožima, i koji me tjera naprijed. Izazov je napisati priču, roman, knjigu, i što je djelo veće, veći je i izazov. Upravo zbog toga planiram knjigu koja će biti mnogo opsežnija od svih onih koje sam do sada napisala. Kad ostvarim i taj izazov, pronaći ću neki novi, jer na taj način ja funkcioniram. Kad postignem jedan cilj, tražim novi, i nadam se da će tako biti i ubuduće

Da li imate neko specijalno mjesto na kojem radite i stvarate?

Imam, svakako. Moj kauč, moj stol koji mi savršeno odgovara, ali mogu pisati bilo gdje, na bilo kojem mjestu i u bilo kojim uvjetima. Nisam od onih osoba koji trebaju čekati inspiraciju. Meni je dovoljno da otvorim laptop, i samo nastavljam ondje gdje sam stala. Pisanje je posao, težak, samotnjački, a ipak najljepši na svijetu. Sretna sam što pišem, što svoje misli, svoju maštu, svoje umijeće i talent mogu donijeti do čitatelja. Iza mene je mnogo toga napisanog, a ipak se svakom novom objavljenom djelu radujem kao da mi je prvo.

Da li netko od vaše djece čita vaša djela i kako to zajednički komentirate? Ima li ponekad kritike sa njihove strane?

Haha. Moja djeca su velika, i imaju važnije prioritete. Teško da bi me mogli pratiti u mojem radu. Njima je trenutno važnije da pronađu vrijeme za otići na kavu, da završe faks i školu, i ne čitaju opsesivno sve ono što napišem. Naravno, raduju se svakom mojem uspjehu, imam njihovu potpunu podršku, a meni je to trenutno dovoljno. Odrastali su sa mojim pisanjem, i mislim da bi im bilo nezamislivo da me gledaju besposlenu, jer to ne bi bila ona „mama“ koju poznaju.

Kad biste mogli upoznati nekog pisca koji bi to bio, i što biste ga pri tom najradije pitali?

Mišljenja sam da ljude ne određuje zvanje, a u društvu pisaca se priča o svemu, samo ne o pisanju. Po tom pitanju svi su škrti na riječima. Imam još nekolicinu prijatelja koji pišu, ali ja u njima vidim osobe kakve one jesu, a ne ono što rade.

Nije važno što netko radi, kakvu odjeću nosi, nego ono što se ispod te odjeće nalazi.

Vjerujete li da je pisac stvoren pri rođenju, ili se pisac može postati, ako se to jako želi?

Nema onog što se ne može naučiti, i upornosti koja neće uroditi plodom. Ja sam imala tu sreću da imam talent, a što bi mi on značio da nisam imala i upornost? Ništa. Nije teško postati pisac, ali ta riječ krije još mnogo toga u sebi. Treba biti raznovrstan, imati bujnu maštu, treba znati profilirati osobu, voditi zanimljive dijaloge, i onaj tko je postao pisac zbog želje, ima mnogo više problema od osoba koje imaju talenta.

Pišete pod pseudonimom. Kako to objašnjavate?

To je lako objasniti. Oba moja pseudonima, Katarina Mich (kojeg koristim u ljubavnim romanima) i Kate Mitchell (kojeg koristim u knjigama) odabrali su urednici. A da budem iskrena, meni nikada nije bilo važno koje će ime pisati, nego da se djelo objavi. To mi je bio uvjet za objavljivanje. Sigurno im je bolje zvučao pseudonim, od imena Kata Mijić. Mada, nije tajna tko se krije iza tih pseudonima. Igrom slučaja, moje je ime dospjelo u javnost, a moglo se i dogoditi da se to nikada ne desi. Kasnije je bilo pokušaja da sve objavljujem pod svojim pravim imenom, ali je meni to besmisleno. Nastavljam onako kako sam započela, barem za sada. Izdavači određuju, a moje je da ih slijedim, i da se zajednički dogovorimo. Pokušavam vratiti hrvatski ljubić na naše tržište na čudan način, ali barem pokušavam, što se za ostale uspavane spisatelje čak ni to ne može reći.

Koji je vaš moto, ili „zvijezda vodilja“ u životu?

Moj moto je da treba iskoristiti svaku priliku, da trebam ostaviti trag iza sebe, i da trebam svojoj djeci, svojoj obitelji biti primjer i to dobar. Ne mogu tražiti od djece da budu nešto što ja nisam. To bi od mene kao roditelja bilo suludo. Kažu da iza čovjeka ostaju samo dobra djela, a ja živim sa nadom da će ih biti i iza mene.
 
Autor: Diana Mikloš
Izvor: https://www.wish.hr/