Jurica Pavičić: Uživam razbijati pravila književnog kolonijalizma

Saradnju sa Lagunom otpočeo sam u vrijeme kada sam u Hrvatskoj promijenio izdavača, a moj novi izdavač je bio distributerski neaktivan u Srbiji. Tako sam odlučio potražiti izdavača tamo i prirodno krenuo od najvećeg. U tom sam trenutku, naravno, imao desetak knjiga koje su u Hrvatskoj bile poznate i uspješne, a u Srbiji su malo ili nimalo distribuisane. Trebalo je napraviti izbor sa čim početi.

Rekao je ovo za Glas Srpske Jurica Pavičić, hrvatski pisac, scenarista, publicista i filmski kritičar, objašnjavajući zašto je za predstavljanje svojih knjiga na srpskom tržištu u Laguninoj ediciji Bez prevoda počeo odličnim romanima „Žena s drugog kata“ i „Crvena voda“. Knjige jednog od najkvalitetnijih i najčitanijih autora i kolumnista u regionu, sudeći prema reakcijama i publike i struke, dočekane su u srpskom izdanju sjajnim reakcijama, što je prema Pavičićevim riječima donekle očekivano, jer je ponudio spoj prepoznatljivosti i iznenađenja.

„Rekao bih da su te dvije knjige proizašle iz dva suprotna kriterijuma odabira. ‘Žena s drugog kata’ ni u Hrvatskoj nije bio moj najprodavaniji i najslavniji roman, ali je meni najdraži, mislim da je najbolji, a tog je mišljenja bila i moja beogradska urednica Janja Stjepanović. S druge strane, ‘Crvena voda’ je moj najnagrađivaniji, najprevođeniji i u inostranstvu najpoznatiji roman, pa je bilo prirodno da ga uključimo. Dakle, svjesno smo išli na jedan zicer i jedan rizičniji naslov.“

Oba romana su vrlo zanimljiva u zanatskom smislu, kroz jedno preplitanje žanrovskih obrazaca sa elementima naturalističkog romana, gdje žanr gradi dinamiku i napetost, a naturalizam prepoznatljivost i brzu identifikaciju čitaoca i proze sa običnim ljudima kao junacima, iako obje forme koristite na prilično autentičan i baš tipičan način u krajnjem skoru.

Moji najdraži pisci su obično oni pisci koji su jednom nogom u žanru, a drugom izvan. Dakle, kao Patriša Hajsmit, Džilijen Flin, Rut Rendel ili Grejam Grin. Volim žanr. Volim koristiti žanrovske tehnike: mehanizam štoperice, klifhengere, paralelne radnje, triočinsku dramaturgiju. Volim da se likovi psihološki razvijaju kroz djelovanje, postupke, akciju. Ono što međutim ne volim kao žanr je određena ponovljivost, repetitivnost u strukturi. Znate već: ako je krimić, onda je leš na početku, pa detekcija, pa konačni odgovor na kraju, kao na kvizu. Zato nastojim pisati žanr, ali tako da je svaka moja knjiga po strukturi eksperimentalna i drukčija, da nijedna kompozicijski nije onako kako se piše krimić ili triler. Što se tiče naturalističkih elemenata, i tu se slažem. Ne volim kad ljudi u Hrvatskoj ili BiH ili u istočnoj Evropi pišu krimiće koji kao da su američki romani. Američki je zločin, američki tipovi likova, američko pravosuđe, policija, sistem, američki model porodice i kriminala. Mate Matišić je jednom rekao za takve knjige da su to gobleni. Znate, kako su nekad žene radile goblene imitacije Rubensa ili Leonarda. Ja pišem žanr, ali želim da u tom žanru sve bude lokalno: lokalni kriminal, lokalno društvo, lokalni pravosudno-policijski aparat, ovdašnji likovi, porodice, prostor, emocije.

Najavili ste i čist žanrovski krimić kao sljedeći projekat, iako u dobrom dijelu regiona krimić i žanr uopšte i dalje spadaju u „laku“ literaturu, dok se akademska ili mejnstrim književnost smatra jedinom relevantnom umjetnošću. Razbija li se polako taj opšteprihvaćeni mit i koliko to Vama otežava ili olakšava pisanje?

Istina je da u književnoj kritici i u Hrvatskoj još uvijek nailazim na način razmišljanja koji je filmska kritika bacila niz stepenice krajem pedesetih sa „Filmskim sveskama“. U filmu kritičari mirno proglase Hičkokovu „Vrtoglavicu“ najvećim filmom svih vremena i nikom ne bi na­ pamet palo da napiše da je to „više od trilera“. Književna kritika je kod nas još veoma inficirana akademskom ladicom tzv. trivijalne književnosti gdje onda petparački aerodromski roman i Džon le Kare završe u istoj činiji. Dijelom je slična književna kultura i u Njemačkoj. U Francuskoj ne, tamo je „noar“ respektivni žanr, ima svoje nagrade, festivale, kritiku...  Tome treba naravno dodati i stanoviti književni kolonijalizam. Od balkanskog pisca očekuju se porodične sage, autofikcija i tekstovi o istorijskim ili ratnim traumama, kad naš pisac piše krimić, to je otprilike kao da majmun počne pjevati. Krimić „pripada“ Anglosaksoncima i Skandinavcima. Ja nastojim oboriti te kolonijalne fioke i ako mi je to uspjelo, na to ću biti najponosniji.

Istakli ste da teško ulazite u svijet drugih kultura te da morate pisati o sredini koju dobro poznajete, ali bez obzira na lokalizam radnje, univerzalnost Vaših romana je prilično dobro shvaćena i u drugim sredinama/jezicima. Koliko je to teško pomiriti lokalno i univerzalno u umjetničkom dijelu a da bude razumljivo gdje se god čita?

Tu se kreativci razlikuju. Ja se recimo divim jednom Angu Liju koji prvo snimi kineski borilački ep, pa film o Americi sedamdesetih, pa adaptaciju Džejn Ostin, a svaki vam se put čini da on o tom svijetu zna sve živo. Ja to ne mogu. Da bih o nečemu pisao, moram to veoma dobro poznavati, a pošto nemam volje i vremena za duga i zahtjevna istraživanja, onda u principu pišem o današnjici i svom prostoru. Dakle, reklo bi se potcjenjujuće – „zavičajni pisac“, ali i Andrić je bio takav zavičajni pisac, to su i Fokner ili Čehov ili Flaneri O’Konor, koju obožavam. Ta usmjerenost na lokalni prostor je kod mene, s druge strane, preobrazila i jezik. Shvatio sam da pišem bolje i da se osjećam relaksiranije ako pišem na svom maternjem jeziku, a to znači da štokavski „prljam“ sa puno dijalekta. Zato Lagunino izdanje na kraju i ima rječnik. Moram reći da sam to shvatio čitajući bosanske pisce poput Meše Selimovića, Jergovića ili Almina Kaplana. Shvatio sam da se tu i tamo spotaknem o neki turcizam i da ne znam baš svaku riječ, ali ono što se dobija u evokaciji kulture, lokalne boje i autentičnog svijeta jeste puno više od onog što se izgubi u tečnosti i razumijevanju.



Split (a i Dalmacija šire) ima u Vašem pisanju centralno mjesto, koje recimo kod Dejvida Sajmona ima Baltimor ili Los Anđeles kod Džejmsa Elroja. Koliko je jedna sredina motivacija, a koliko ograničenje za Vas kao pisca i koliko Split iz Vaših djela ima veza sa stvarnim Splitom i postoji li uopšte neka razlika?

Split mojih knjiga je Split kako ga ja vidim. Neko drugi bi ga možda vidio drukčije, ja ga vidim tako. On je svakako jako drukčiji od mitskog Splita čiju vanvremensku sliku su konsolidovali u kanonskim djelima Tijardović, Marko Uvodić i Smoje. Međutim, on je drukčiji i od samog sebe, jer je stalno u mijeni. Ja sam se rodio i živim u Splitu, ali uvijek kažem da sam u 50 godina živio u tri različita grada: prvi je socijalistički industrijski, ali i ekološki opustošeni Split osamdesetih, drugi je ratni Split devedesetih pun ratnih zločina, šovinizma, kriminala i heroina, treći je ovaj turistificirani napirlitani Split, Ibica za globalne studente filozofskog. Osim toga, i u sinkroniji neprestano postoje tri Splita: jedan je istorijsko jezgro koje je postepeno postalo tematski park, drugi i najreprezentativniji je Split socijalističkih kvartova visokogradnji, a treći Split su istočne konurbacije nastale divljim urbanizmom od osamdesetih pa naovamo. Svaki od njih je sociokulturno korjenito različit. Split nije jedan, kao što nije ni Njujork. Klasa i generacija definišu koji Split vidite pa i o kojem pišete.

Karijeru romanopisca počeli ste socijalnim trilerom „Ovce od gipsa“, koji se dotakao najneomiljenije teme u eks-Ju državama, zločinima u sopstvenim redovima, što je naravno izazvalo veliku medijsku buru, (nekoliko godina  kasnije pojačanu ekranizacijom Vinka Brešana), jasno je da ste bili svjesni takve reakcije, ali niste odustali od tog kontraškog guranja „prsta u oko“. Može li umjetnik biti distanciran od političkog stava ili je to prosto prirodan nastavak vaših kolumni koji decenijama često pretresaju i potresaju Hrvatski i regionalni društveno-politički kolorit?

„Ovce od gipsa“ počeo sam pisati odmah poslije rata i objavio 1997. godine. Koliko znam, bilo je to prvo pripovjedno djelo i u jednoj od ove tri kulture u kojem se neko bavio zlodjelima „svojih“. Nisam tačno znao šta da očekujem. Zapravo se nije dogodilo ništa. Knjiga je imala veliki medijski odjek, dobre kritike, nije napadana, nisam uočio neku nervozu vlasti, čak su me u par navrata zvali u inostranstvo u aranžmanu ambasada. Stvari su se mnogo promijenile do 2004, kada će Brešan snimiti film. Atmosfera je bila puno više neprijateljska, što je paradoksalno, jer je Brešanov film mislim bio puno obazriviji i manje brutalan od romana, a u međuvremenu se promijenila vlast i umjesto HDZ-a je došla liberalna koalicija. Čini mi se da je problem bio što je film puno vidljiviji medij od književnosti. Drugi je problem moguće bio i to što je film bio vrlo uspješan, igrao je u Berlinu pa su to eto „vani“ vidjeli. Treći faktor može biti i promjena vlasti: čini mi se da je u dijelu nacionalističke scene film shvaćen na način: aha, ovo je sad službena verzija o ratu u režiji nove vlasti. Tako da je o filmu bilo dosta prepirki, više nego u vezi sa knjigom šest godina ranije. Pamtim i jednu bizarnost: na HTV su tri intelektualca u panel-diskusiji uoči premijere raspravljali o filmu, a sva su trojica unaprijed rekla da ga nisu gledali.

Godinama pišete o filmu i televiziji, ekranizovan ste pisac, scenarista ste. Koliko su vanknjiževni uticaji oblikovali Vaše pisanje i koliko su iz Vaše dvostruke perspektive generalno film i TV serije oblikovali žanrovske literarne motive u ovom vijeku kako u regionu tako i globalno?

Čini mi se da je danas nemoguće naći pisca kojeg nije oblikovao film. Moja generacija je kino film usisala sa majčinim mlijekom. U raznim fazama na razne moje knjige su uticali recimo Džon Sejls („Ovce od gipsa“, jako), Bertrand Tavernier, Dejvid Finčer, Ermano Olmi, ali opet i Springstin, Nik Kejv... Što se TV serija tiče, mislim da one sociokulturno danas jesu ekvivalent onom što su u 19. vijeku bili realistični romani. Dejvid Sajmon je za današnjicu ono što su bili Balzak ili Dikens. Da, on je moj veliki uzor, a kako vidite po TV seriji „Novine“ – ne samo moj.

Iz tog filmofilmskog ugla, kako Vam se danas čini moderna kinematografija, uz hiperprodukciju serija, uspon striminga, odumiranje klasičnog bioskopa, sve veći jaz između blokbastera i nezavisnih produkcija i drugih promjena koje ste ispratili u protekle tri decenije?

Sami ste dijelom naznačili procese. Kinematografija ­se podijelila na dva plućna krila koja skoro više i ne komuniciraju, art-film i filmove za multiplekse. Striming je ispočetka unio demokratsku dimenziju, ali pretvara se sve više u oligopolistu koji puno usisava, a malo vraća. Zlatno doba TV serije do 2010. rezultiralo je hiperprodukcijom pa je došlo do razvodnjavanja kvaliteta. Ipak, stalno ima fantastičnih filmova i serija, svaki čas me pozitivno iznenadi neki prgavi, mali, pametni film.

Šta tu po Vašem sudu ostaje umjetnički vrijedno i uporedivo sa klasicima prethodnog vijeka i koliko je uopšte moguće kritički objektivno ispratiti toliko ogromnu produkciju?

Čini mi se da je to zapravo krivo pitanje. Kad tražimo danas klasike, mi tražimo nešto što će ljudi pamtiti 2200. kao što mi pamtimo Goju ili Dikensa ili Betovena. Nisam siguran da kultura više funkcioniše tako i da će ikad funkcionisati. I konzumenti i pamćenje žive danas u vječitom „sada“. Pitajte današnje studente koje su važne američke filmove sedamdesetih gledali, a pogotovo koje klasike iz crno-bijele ere, a da sadašnjost često krivo procjenjuje šta će ostati, to naravno znamo. Osim toga, ukus se mijenja. Da ste nekom 1960. rekli da su Hičkok ili Paradžanov veći od Bergmana ili Viskontija, gledao bi vas blijedo. A danas tako mislimo. Sa zluradim veseljem čekam, recimo, kada će buduća generacija kulturologa početi otkrivati „klasike“ u današnjem trapu ili turbofolku.

Pišete na nekoliko frontova od romana, scenarija i kolumni do kritika. Nećemo Vas pitati slavno pitanje „gdje pronalazite inspiraciju“ niti kada uopšte spavate, ali koliko je za Vas kao autora oslobođavajuće ili otežavajuće to skakanje kroz različite forme?

Meni je to nasušno potrebno. Književnost ima nešto autistično: dvije ste godine zatvoreni u sobi uz jedan tekst, s vremenom potpuno izgubite distancu i ikakav pojam je li to glupo ili pametno, smisleno ili ne. Mene novinarstvo prolufta, jer je brzo. Jedan dan napišete, drugi izađe i svi pričaju o tome, treći dan je nepovratno otišlo u mrak. To je kao neki kik adrenalina koji mi treba. Ni da sam Stiven King i da od književnosti imam sav novac svijeta, ne bih prestao pisati za dnevne novine. Obožavam ih.

Autor: Branislav Predojević
Izvor: Glas Srpske
Foto: Duje Klarić