Julijana Adamović – Trebamo pamtiti i učiti na prošlosti, kako ne bi ponavljali pogreške, ali ne trebamo joj robovati

Julijana Adamović je započela književnu karijeru pre desetak godina kada je objavila zbirku priča „Kako su nas ukrali ciganima“, koja je pokupila više nagrada kao najbolji prvenac. Ubrzo objavljuje i zbirku priča „Konzerviranje“.  Zatim slede „Da ti pamet stane“, „Dnevnik sivog mačka i druge priče“, „Sunce na šalteru“ i „Glineni Anđeli“. Elem, ove godine u izdanju Lagune pojavio se njen roman „Divlje guske“, što je i povod za ovaj razgovor.
 
Julijana, za početak hvala ti što daješ intervju za Gledište. Mi pričamo potpuno različitim jezicima a ne treba nam prevodilac.  Pročitao sam tvoj novi roman i zamisli, sve sam razumeo. Ko ovde nije normalan? 

Čuj, ne spadam baš u red najnormalnijih osoba, a tebe ne poznajem, tako da ću se suzdržati od procjene te vrste. Šalu na stranu, ljudima je jezik (čak i onaj koji zaista ne razumiju) manja smetnja u komunikaciji od predrasuda. U slučaju tvog čitanja „Divljih gusaka“ – da, govorimo i pišemo jezikom koji oboje razumijemo, bez obzira kako ga zovemo. I pri tome, ni ti ni ja nismo u krivu.

Za „Divlje guske“ Teofil Pančić je rekao: „Ako preživiš detinjstvo, posle je sve lako“. Jergović je rekao: „Neočekivano remek-dijelo iz mračnih panonskih ravnica“. Šta bi Julijana rekla za svoj novi roman? Onako, da zainteresujemo potencijalne čitaoce, daj nam neki spojl. Zašto da pročitamo baš tvoj roman? Zašto je problem preživeti detinjstvo, zašto su panonske ravnice mračne?

Što bih rekla za svoj roman? Ništa osobito. Teško je govoriti o vlastitom djelu. Možda samo to da sam napokon pronašla vremena i načina da se tu i tamo izoliram, maknem od ljudi i društvenih mreža. I dogodio se roman. Nakon reakcije javnosti, zaključujem da je najbolji recpet za doći do čitatelja, ne kalkulirati i intenzivno osjećati u samom procesu pisanja, a baš tako sam se ja osjećala radeći na „Guskama“. Bila sam duboko u tekstu. Sasvim iskreno, možda ću u budućnosti i napisati roman koji će stilski biti zreliji (naime, teško je igrati se riječima kad vam je narator sedmogodišnje dijete), ali takav osjećaj involviranosti  u proces pisanja, pa time i put do čitatelja, ne vjerujem da ću postići. Mislim da je Teofil tu bio u pravu. „Divlje guske“ su onaj moj „jedan roman“ koji svatko u sebi nosi. 

Vezano za djetinjstvo, ono zaista jest teško razdoblje, u smislu da je to vrijeme ljudi i događaja koje ne razumijemo do kraja, toliko toga što moramo naučiti i svladati, a pri tome se odrasli često loše snalaze, zaboravljajući da su ne tako davno bili u istoj situaciji. Kad u nekoj obitelji stvari krenu loše, najčešće to loše ne prestaje. Događa se generacijski prijenos trauma. O tome je moj roman. Doduše, namjera mi je bila nešto dublje ući u razloge zbog kojih slabo funkcioniraju stariji iz konkretne priče o djevojčicama. To je sad ostavljeno za neki budući roman. Opet u „mračnoj panonskoj ravnici“. U onoj iza svijetle strane, koju ta nizina svakako ima.

Šta se dešava sa promocijama knjige u Hrvatskoj i kada možemo očekivati promociju u Srbiji? Da li je uopšte možemo očekivati?

Promocija knjige u Hrvatskoj, barem ona službena, davno je iza mene. Napisane su brojne recenzije, gostovala sam na festivalima, mediji su pisali o „Divljim guskama“. Sad knjiga živi neki svoj život. Često je u izboru čitateljskih klubova, pozivaju me na gostovanja u knjižnice. Roman se prevodi na makedonski jezik. 

U Srbiju ću svakako doći. Krajem avgusta je promocija u Beogradu, u oktobru sam gošća u Subotici. Ako bude interesa, odazvat ću se i dalje, u skladu s drugim obavezama. Naime, ja nisam profesionalni pisac. Zaposlena sam i shodno tome ograničenog vremena kad su u pitanju književne promocije.

1991. godine si se preselila iz Srbije u Hrvatsku. S obzirom da sam se tek tada rodio i pojma nemam šta se dešavalo tih godina, možeš li približiti nama mlađima to vreme?  Koji je bio okidač za selidbu? Figurativno okidač, ne mislim bukvalno.

Iskustvo mi govori da što god odgovorim na ovakva pitanja, ljudi će to provući kroz prizmu vlastitih iskustava ili izgrađenih stavova, a to je osobito osjetljivo pitanje u Srbiji. Po mnogima, Hrvati u Srbiji devedesetih nisu imali nikakvih problema, pa nije bilo ni razloga da se selimo. Po nekima, ako su imali kakvih neugodnosti, svakako su ih i zaslužili, s obzirom na događanja u Hrvatskoj. Ili su u Hrvatsku odlazili kako bi mijenjali svoje „nabijače“ za bogata srpska imanja (ovo je osobito rašireno tumačenje migracija Hrvata iz Vojvodine u ta vremena), odnosno bogatili se na tuđoj muci. Sit gladnome ne vjeruje, pa razumijevanja te vrste ni ne očekujem. Nikome ništa ne zamjeram i ta priča je za mene gotova. Dakle, pojednostavit ću: u jednom trenutku smo procijenili da ostanak u Srbiji nije opcija, da se više ne osjećamo sigurno i da bi negdje drugdje za nas život bio lakši i jednostavniji. Tako smo se našli u Hrvatskoj. 

Da li umjetnost može da popravi razrušene mostove oko nas i da ipak preko nje imamo kanal preko koga ćemo biti spojeni i družiti se? Da li umetnost razbije ljubičaste granice i crvene linije bar na trenutak dok je konzumira neko „s one strane reke“?

Rekla bih da je umjetnost u tome sekundarnog značenja, jer ljudi koji su njezini konzumenti, koji čitaju, vole dobar film, glazbu, izložbu slika, u pravili imaju manje predrasuda prema Drugom i Drugima. Otvoreniji su i spremniji preispitivati vlastite stavove. Po meni, najbolji most za zbližavanje zavađenih i onih koji gaje predrasude jedni prema drugima, ekonomska je suradnja, trgovina, turizam. Upućenost jednih na druge. Kad upoznate konkretne ljude, shvatite koliko ste slični i kako su vam slični prioriteti, mnoge predrasude padaju u vodu. Gledajući situaciju u Vukovaru, najveće probleme u prihvaćanju drugih imaju oni koji su izvan radnog odnosa (u mirovini, nezaposleni i samim tim, iako ne svojom krivnjom, uskraćeni za brojnije interakcije). Kad vi s radnim kolegom provedete osam sati dnevno i imate iste ciljeve, muke i probleme, ista veselja; kad vam majstor Srbin bolje popravi auto ili stomatolog zub, od majstora ili stomatologa Hrvata (i obrnuto), mnoge stvari sjedaju na mjesto.

Štulić je otpevao „Tko ne pamti iznova proživljava“. Zbog čega se toliko često vraćamo u prošlost i proživljavamo je iznova i iznova kada je očigledno bila odvratna? Da li ne vidimo budućnost na Balkanu pa se hvatamo za prošlost i mitove kao za slamku, ili je nešto drugo u pitanju? 

Teško je ovo pitanje. Osobno nisam tip koji rado kopa po prošlosti ili zamjera ljudima zbog stvari koje su mi se slučajem ili s namjerom slomili o leđa. Kao što rekoh u prethodnom odgovoru, mnogi nemaju neko osobito ‘danas’, a ni izgleda da će budućnost biti bolja. Prošlost je jedino za što se čvrsto mogu primiti, a osobito kao je bila traumatična. Nažalost, mislim da je ona na Balkanu toliko zagađena, da se nikad nećemo riješiti tog balasta. I svatko tko pokreće tu priču o bremenitoj prošlosti, upirući prste u onog drugog, snosi svoj dio odgovornosti za neku lošiju budućnost. Naravno da trebamo pamtiti i učiti na prošlosti, kako ne bi ponavljali pogreške, ali ne trebamo joj robovati. 

Samozvani kritičari, ili „samozvani štovaoci onoga što ne razumiju“ su te razapeli ovde, meni je lično bilo zabavno i smešno čitati sve te stvari. Verujem da tebi nije. Šta si ti Bogu zgrešila da te napadnu levičari i feministkinje, kad svi znamo da u svakoj normalnoj državi ekstremni desničari služe za to? Ispričaj nam šta se tačno izdešavalo, ali nemoj spominjati imena tih osoba da im ne dajemo medijski prostor za besplatnu reklamu, jer svaka reklama je dobra reklama.

Vjerujte, još uvijek ne znam. Budući da na svojoj Fejsbuk stranici uvijek prenosim kritike, ne vršeći pri tome selekciju (ovo mi ide u prilog, a ovo ću izostaviti, jer mi nije u korist), tako sam prenijela i osvrt na „Divlje guske“, pisan kroz prizmu feminističke angažirane kritike. Rekla bih, to je bila u svakom smislu po mene pozitivna kritika, pa čak i u djelu gdje autorica navodi kako nisam zauzela dovoljno jasan ljevičarski odnosno feministički diskurs. Ispod objave su se zaredali komentari, što mojih prijatelja, što ljudi s hrvatske književne scene. Pojavila se tu i meni potpuno nepoznata feministička aktivistica, prilično revoltirana činjenicom da netko uopće komentira književnu kritiku. Po njoj je to krajnje „malograđanski“, dokazuje da je autor/ica romana narcisoidan/a, fragilnog ega, te „onemogućava profesionalni rad kritičara“. Još se nisam ni snašla u toj „drami“, kad sam se završila u istoj kaši s nekim drugim akterima, od kojih su mi pojedini bili potpuno nepoznati, a po Googleu i ideološki udaljeni svjetlosnim godinama. Jedan od njih je trenutačno u središtu velike afere i u ratu s feminističkim pokretom Srbije. Kako smo dospjeli u iste odlomke i objave po raznim društvenim mrežama, ostala mi je enigma.

Gledajte, meni je sve to smiješno. Ispada da se pisanjem smiju baviti samo ljevičari, a žene su u cijeloj pod posebnim povećalom, jer nužno moraju zarad višeg cilja pisati feminističke pamflete. Istina, po kriterijima marksista, ja nisam ljevičar. Još gore, ja sam im i neka vrsta neprijatelja, s obzirom na moje pretežno liberalne političke stavove, a to je gore nego da sam ovejani nacionalist. A što se tiče feminizma, sve što sam na tu temi imala reći, učinila sam to u svojim kolumnama. Glasno i jasno. U književnosti me zanima nešto posve drugo. Tu se iz petnih žila trudim da moji likovi i njihovi postupci budu autentični. Pisanje pamfleta me ne zanima. Prema tome, mišljenje kritičarke kako sam sam omanula jer mi tekst nije polje za ideološku borbu, za mene je čista pohvala. 

Zbog čega onemogućavaš profesionalno obavljanje posla kritičarima? Ti si pisac. Tvoje je da pišeš i ćutiš. Pardon, šutiš.

Da. Inače, nije rijetka pojava da kritičari teško podnose kritiku. Ne govorim sad o onima iz svijeta književnosti. Mnogi izuzetno nadareni i poznati kolumnisti na portalima ne dopuštaju komentare čitatelja. Čak sam i na svom matičnom portalu bila usamljena po tom pitanju. Većina kolega je imala isključenu opciju komentiranja. Ma koliko ispod teksta ljudi pisali budalaštine, pa čak vas i vrijeđali, smatrala sam važnim ostaviti im tu slobodu. Kad kritiziraš, moraš biti spreman na kritiku.

Imam tezu da je književnost, film i muziku ubila politička korektnost. Takođe, imam tezu da književnost postaje ono što je nekada bila pank muzika. Nauče se dva akorda i svaka ulica ima bend. Sada imaš tastaturu i već si potencijalni pisac. Tvoje mišljenje o svemu ovome? Da li se slažeš da imamo više pisaca nego čitalaca?

Apsolutno podržavam to da se ljudi bave aktivnostima koje ih ispunjavaju, pa tako i pisanjem. Netko će to raditi za svoj gušt i bez osobitih ambicija, netko će se nabrijati na uspjeh i okolinu smatrati nepravednom i korumpiranom jer ne žele prepoznati njegov genij, a netko će nam, s namjerom ili bez nje, zaista podariti vrijedan i zanimljiv tekst. Ali, istina je da se sve manje čita. U Hrvatskoj su ti rezultati porazni. Tek je polovica stanovništva u protekloj godini pročitala knjigu. Da ne govorimo o čitanju djela domaćih autora. Dogodili su se mali pomaci s pojavom pisaca poput Kristijana Novaka i Damira Karakaša, s obzirom na to da su i djela završila i na kazališnim daskama, pa se dio čitatelja okrenuo domaćoj produkciji, ali još uvijek je nemjerljivo veći interes za strane autore. 

Tvoje viđenje književne scene na eks Ju prostoru?

Nažalost, slabo smo upućeni jedni na druge. Šira čitateljska publika nema priliku upoznati se s djelima autora koji ne pronađu nakladnika izvan matične države. Tako ostajemo uskraćeni za mnoge dobre autore. Čini mi se da tu ima određenih pomaka, ali dosta neravnomjerno. U Srbiji se puno više objavljuju hrvatski autori, nego je to obrnuto slučaj. Tu i tamo Velikić, Arsenijević, Vidojković i, na primjer, meni izuzetno drag Valjarević i njegov „Dnevnik druge zime“. Ipak, za većinu dobitnika Ninove nagrade prosječni hrvatski čitatelj nije nikad ne čuo, a kamoli čitao njihove romane. Šteta.

Planovi za budućnost po pitanju književnosti?

Nemam nekih osobitih planova. Namjeravam aplicirati s novim tekstom (roman u nastanku) za stipendiju koju svake godina daje Ministarstvo kulture. Riječ je o nekoj vrsti nastavka (bolje reći preteče) „Divljih gusaka“. Tekst se bavi generacijom prije. Eventualni dobitak stipendije mi je značajniji u smislu motivacije (obavezan si dovršiti roman u određenom roku), nego što je u pitanju novčani poticaj. Držite mi fige.

Za kraj, magistrirala si dečju i adolescentnu psihijatriju. Možeš li nam reći koji su trenutno najveći problemi dece i adolescenata? Neki savet roditeljima? Neki savet mladima?

Kako živim i radim na krajnjem istoku Hrvatske, mogla bih govoriti što su najveći problemi adolescenata u toj sredini. Trenutačno je svaki drugi već jednom nogom u inozemstvu. Kakva je situacija u velikim urbanim sredinama, nisam baš najbolje upućena. Ipak, ono što im je zajedničko, potencijalni su rizici zbog pretjeranog korištenja mobitela i društvenih mreža. Zanemaruje se njihov utjecaj na mozak u razvoju. No, svaka generacija je imala svoje izazove, pa tako i ova. Ne sumnjam da će gubici na jednoj strani (sposobnost koncentracije, na primjer), stvoriti nove vrijednosti na drugoj. A savjete ne bih dijelila, jer generalnih recepata nema. Osim, možda, dajte djeci puno ljubavi i nešto granica.

Razgovarao: Nenad Baraković
Izvor: glediste.rs