Jože Pirjevec: Da li je Tito imao veze sa Staljinovom smrću?

Poslije Staljinove smrti pronađena je cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su njegovi agenti pokušali da ga uklone: oružjem, otrovom i bodežom.
 

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenačkog istoričara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na osnovu višedecenijskog istraživanja dosad neotvorenih arhiva. Ovo je, kako primjećuje Latinka Perović, hronika o borbi za vlast u kojoj su se prijatelji pretvarali u neprijatelje, knjiga o jugoslovenskoj komunističkoj eliti, analiza Titove ličnosti, kao ključne ličnosti revolucije i njegovih najbližih saradnika Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Edvarda Kardelja...Jože Pirjevec je rođen u Trstu 1940, gdje je diplomirao istoriju. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Univerzitetu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) istoriju Istočne Evrope, odnosno slovenskih naroda, na univerzitetima u Pizi, Trstu i Padovi, gde je izabran za redovnog profesora. Sada predaje savremenu istoriju na Fakultetu za humanističke nauke u Kopru. Redovni je član Slovenačke akademije nauka i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenačkom društvu. Jože Pirjevec živi u Trstu, odakle je i govorio za ART Vijesti.

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga „Tito i drugovi“?

- Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam da radim još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Kancelarije javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu spoljnih poslova poslao ambasador ser Čarls Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu spoljnih poslova i u Vašingtonu, uz stipendiju Vudro Vilson centra. U mali grad Indipendens u blizini Kanzas Sitija preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

Napisao sam knjigu, koja je objavljena na italijanskom i slovenačkom pod naslovom „Tito, Staljin i Zapad“, a važna je u mojoj biografiji, jer je doprinijela tome da nekoliko godina kasnije dobijem poziciju redovnog profesora istorije Istočne Evrope na Univerzitetu u Padovi. Istraživanje me je toliko uzbudilo da sam napustio svoj prethodni interes za 19. vijek i potpuno se posvetio savremenoj istoriji, uglavnom jugoslovenskoj.
U narednim godinama, napisao sam obimnu knjigu Istoriju Jugoslavije 1918-1991, manju ali veoma uspješnu knjižicu posebno posvećenu Srbima, Hrvatima i Slovencima, te temeljan pregled jugoslovenskih ratova 1991-1999 i još mnogo toga. Kao što možete vidjeti, u posljednjih trideset godina od Tita i njegove Jugoslavije se nijesam nikada razveo. Naravno, proširio sam obim svog rada na ruske, jugoslovenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao „saradnik“ lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd. Ali najviše od svega moram da budem zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam lično poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvata oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno razmatrao. Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na ostrvu San Servolo jos jedan dio Dedijerove arhive, koja je takođe dragocjena.

„Tito i drugovi“ nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim saradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Šta nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

- Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvardu Kardelju, koga smatram posljednjim evropskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo da radim na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće posmatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži saradnici. Odnosi u ovoj skupini su bili više ili manje harmonični u vrijeme predratne ilegale i NOB-a. Poslije pobjede, počeli su da se urušavaju, sa nekim ranije, a sa nekim kasnije. Život sa Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno nezavisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

Titova duga politička vladavina ogleda se u prilagođavanju političkim situacijama u svijetu. Koju biste vi još Titovu vještinu istakli?

- Tito je stvarno znao kako da dobro manevriše između velikih sila i da im se prilagodi i iskoristi ih u svoju korist. Njegov talenat za pronalaženje kompromisa na međunarodnom nivou već je evidentan tokom Narodnooslobodilačke borbe, kada su 1943. pokrenuti takozvani “martovski pregovori” sa Njemcima, pa čak i više kada je bio u stanju da obezbijedi prvo od Čerčila a onda i od Staljina vojnu pomoć. Nakon raskida sa Staljinom, koji Tito nije tražio, bila je njegova sposobnost da se suoči sa realnošću bez ideloških predrasuda, što se pokazalo veoma očigledno kada je u vrijeme Korejskog rata praktično prešao u zapadni tabor i uz Balkanski savez kroz Grčku i Tursku se povezao sa NATO-om. Koju njegovu vještinu treba naglasiti? Možda činjenica da je umio jugoslovensko iskustvo, zasnovano na borbi za nacionalnu slobodu i potragu za socijalizmom sa ljudskim likom, pokazati kao primjer ugroženim narodima Trećeg svijeta.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Šta nam otkriva njegov izgled?

- Tito je bio lijep čovjek. Vajar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima sa njim, koje sam vidio u arhivama, strane diplomate često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni savremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaliv...) budu pod direktnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posljedničkih veza između ova dva događaja?

- Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumjievanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Vašingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove nezavisnosti, ako bi prihvatio prisustvo sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”. Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjajna”. Ova epizoda je malo poznata, jer o njoj govori samo pomenuti dokument. To mi izgleda vjerovatno, jer znam takođe sa koliko su istrajnosti u narednim decenijama Sovjeti pokušavali da ubijede Jugoslovene da omoguće pristup njihovoj mediteranskoj floti u jadranske luke. Danas Putinova politika u Siriji uslovljava pomorsku bazu, koju tamo imaju Rusi.

Poslije Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su Staljinovi agenti pokušali da ga uklone: vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: „Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti“. Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerovatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palatu, u Vatikan. Dobre odnose je imao sa Papom Pavlom VI. Šta je uslovilo ove njihove dobre odnose?

- Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i univerzitetskog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci sa Pavlom VI, vjerovatno najliberalnijim papom prošlog vijeka. Mislim da među njima nijesu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama savremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama „Jovanka i ostale“ navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dato na usvojenje. Jesu li to glasine ili...?

- Ove informacije sam dobio u Dedijerovom arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa sa njom kao sa Titovom suprugom. Kao što je poznato između Tita i „drugova“ došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Za Jovanku ističete da je bila surova prema osoblju, da je uvodila protokol vizantijskog dvora, da je znala da iznervira Tita i imala političkih ambicija. Mislite li da je njena višegodišnja izolacija uzrokovana njenim takvim ponašanjem?

- Jovanka je nesrećna žena: suviše ambiciozna i samouvjerena za svoje intelektualne sposobnosti. Knjižica intervjua, koju je poslije njene smrti objavio beogradski magazin „Blic“ rečito svjedoči o tome. Imam utisak da Tita nikad nije razumjela, i da je njihov odnos prvenstveno vezan za fizičku privlačnost koju je maršal osjećao prema njoj. Jer Jovanka je ostala dugo lijepa i žena dostojna požude. Šta je Tito o njoj mislilo, pokazuje rečenica koju je naveo u nedavnom članku jedan od Jovankinih žrtava, general Ivan Mišković: „Zbog svojih radnji Jovanka je zaslužila da je pošalju u afričke rudnike“ (citiram po sjećanju). Njena izolacija nije bila uzrok njenog psihotičnog ponašanja, već posljedica. Jovanka je nakupila toliko protivnika, da nije imala nikoga ko bi je zaštitio kad je ostala sama.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, pominje se socijalizam sa ljudskim likom, dobar obrazovni sistem, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlene. A to nam nedostaje. Da li je po vama Jugoslavija bila vještačka tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

- Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokratija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nijesu stale iza svojih zadataka. Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfovao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali uprkos brojnim smetnjama. Rezultat je široko rasprostranjena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me