Jerko Mihaljević: Priča o mladićima koji nikada nisu odrasli

„Putar i parizer“ najlakše je opisati kao roman koji, bez pretjerivanja, pročitaš u jednom dahu. Otprilike onako kao što bindžuješ najdražu seriju na Netfliksu. Jerko Mihaljević u svom je pisanju pitak, jasan, no poletan i razigran. Detalja ne nedostaje, događaji su živi, likovi skoro stvarni. Autor neupadljivo, što je najbolje sročio urednik hrvatskog izdanja romana Kruno Lokotar, „kao da prisluškuje“, profilira protagoniste priče, definira njihove karaktere i postepeno otkriva što ih je dovelo do stanja u kojem se nalaze.

Priča prati četiri prijatelja iz Zagreba koji zajedno idu na more – Dombu, Ronka, Tomija i Crnog – „različitih koliko to slučaj rođenja u istom kvartu može učiniti“. Idu se zajedno odmoriti, kao nekad, kao klinci. No, u tome u suštini, što će se poslije ispostaviti, i jest problem. Oni se i dalje ponašaju kao klinci, a to više nisu. Svađaju se, doživljavaju osobne drame i tragedije, a njihovo prijateljstvo je na konstantnoj kušnji. Oni se pokušavaju ponašati kao da je sve isto, a ništa više nije isto. Razgovarali smo s autorom „Putra i parizera“ Jerkom Mihaljevićem a on nam je otkrio sve tajne između redaka svog romana prvijenca.

Zašto baš „Putar i parizer“?

Naslov romana nije oduvijek trebalo biti „Putar i parizer“. Mislio ga je nasloviti „Moreno“. Zagrebački je to kvartovski izraz koji se koristi za more. Preciznije, odlazak na more. Moreno u kontekstu nije lijepa niti romantična riječ, zapravo baš kao što to nije slučaj ni s Jerkovom pričom iz romana. Naslov je, dakle, odmah trebao najaviti nadolazeću melankoliju narativa i Moreno se u startu činio kao sjajan kandidat. No u nekom je trenutku razgovarao s urednikom i shvatio da to možda i nije najbolja ideja jer – radi se o purgerskom slengu koji ne razumiju baš svi.

„Moreno nije izraz koji voliš čuti, a to sam u naslovu htio postići pa smo tražili nešto sa sličnim značenjem, samo poznatije. I onda je meni pao na pamet ‘Putar i parizer’ jer se na jednom mjestu i jede parizer u knjizi. Taj naslov ima nekako isti efekt, sličnu simboliku. Ne ulažeš puno u sebe ako jedeš parizer“, objašnjava nam Jerko.

Dodatan je razlog bio taj, kaže nam, što se u naslovima knjiga rijetko koriste tako prosti, prizemni pojmovi poput parizera, što naslovu daje određenu drskost. A roman je baš takav, drzak, bez uljepšavanja i romantiziranja događaja i likova. Ideju za priču o četiri prijatelja iz kvarta koji zajedno odlaze na moru, koju prati roman, dobio je slučajno. Prijatelji su jedne godine bili na moru bez njega i na povratku mu je svaki ispričao neku svoju groznu priču. Svađali su se, prepirali, nisu se mogli ni oko čega dogovoriti. Na kraju se na tom odmoru nitko nije odmorio ni zabavio. Knjiga, doduše, ne prati njihovu priču, već je Mihaljeviću poslužilo kao inspiracija.

„Zašto se ta četvorica-petorica likova nije uspjela zabaviti na moru?Zašto im je bilo tako teško biti zajedno? Došao sam do toga da su oni ponavljali radnje iz vremena su bili klinci, kad su se lako mogli sljubiti u neko ‘zajedničko tijesto’. Da to sročim ovako: da bi odrastao, moraš neki dio svoje mladosti žrtvovati. Mladići naše generacije, rođeni devedesetih, iz niza razloga, što društvenih, što ekonomskih, vrlo kasno ili gotovo nikada ne moraju podnijeti tu žrtvu da bi odrasli, već jako dugo žive u nekoj produljenoj adolescenciji. Ona je neprirodna. Jer koliko god se ponašao kao adolescent, tvoje tijelo stari, tvoj um stari, a ti i dalje pokušavaš uhvatiti elemente mladosti“, priča Jerko.

Je li ovo biografija jedne generacije?

Ta privilegija produljene adolescencije na kraju te, u pravom smislu te riječi, pojede. Više nije slatko ni zabavno.

„U jednom trenutku to postane pomalo odvratno. Ako ostaviš mlijeko predugo na štednjaku i ne iskoristiš ga, ono se ukiseli, usmrdi, postane grozno. Mladićima moje generacije često se događa da se malo ukisele i to je neka vrsta njihove tragedije. Pojede ih to što bilo kakvu žrtvu mogu odgađati unedogled“, priča nam.

Iako potpuno različitih iskustava, preferencija i karaktera likova opisanih u romanu, s njihovim sam se osjećajima zaista uspio sroditi. Došlo mi je prirodno i čini se da svi mogu naći nešto poznato u ovoj priči. Kažem stoga Jerku da je ovo, na neki način, biografija jedne generacije.

„Ovo je generacijski roman u žanrovskom smislu. Bavi se jednom skupinom unutar naše generacije, pokazuje što se događa s jednom skupinom mladića. Naravno da unutar nje postoje ljudi koji imaju različita iskustva, prijatelje, odnose. Ali nije to samo generacija avokado tosta i monstera.“

Likovi i događaji nisu stvarni, iako je neke motive i slike, neprimjetno rijetke i malene, preuzeo iz svog života. Primjerice motiv lazanja koje se razlijevaju po smeću. To mu se jednom dogodilo, u potpuno drugom kontekstu, a sad se pojavljuje u dosta važnom događaju s kraja romana.

Seksualni napad

Da se Mihaljević u ovom romanu nije zaustavio tek na egzistencijalnim promišljanjima i anksioznosti jedne generacije, već i na šire društvene probleme, neke od kojih tek sada osvještavamo, govori i opis seks scene s početka knjige. Jedan od likova odlazi s pijanom djevojkom na osamu, gdje joj se nabacuje, zatim ju i na silu poljubi. Ona se, čitatelju vidno, opire, ali on ne prestaje.

Sve se na kraju pretvara u mučnu scenu seksualnog napada. Iz scene je vidljivo da liku, jednom od četiri prijatelja na moru, ništa što se događa nije sporno. Autor pak suptilno, no nedvosmisleno, opisom detalja u tom daje do znanja čitatelju da se radi o iznimno problematičnom fenomenu.

„Htio sam prikazati jednu situaciju, kakve se događaju, u kojoj je, iako nema nema vriske, ogrebotina, razderane odjeće i slično, savršeno jasno što se tu zapravo događa. Odnosno, jasno je svima, ali je upitno koliko je to jasno protagonistu u priči. On to ne problematizira, nastavlja dalje kao da se ništa važno nije dogodilo, to se kasnije prešuti i ne spominje, kao što to često bude slučaj.“

Radi se o izrazito slikovitoj sceni, aktualno i nerijetko portretiranoj u novim serijama, filmovima i pop kulturi. O seksualnom napadu, pristanku i granicama se diskutira više no ikad pre, što ovaj detalj u romanu čini još važnijim.



Novinarstvo i pisanje

Mihaljević je nekoliko godina proveo u novinarskim vodama, a tu je karijeru započeo upravo na portalu srednja.hr. Za sebe kaže da nikad nije bio vješti novinar, samo je uvijek znao pisati. A na tom je poslu dosta pisao. Dosta slobodno i nesputano što se kroz godine ispostavilo iznimno pozitivnim.

„Imao sam ogromnu sreću što sam došao u redakciju srednje.hr, gdje me nitko nije tjerao da budem ono što nisam, nego su mi dali slobodu da ja smislim sebi sam što bih htio pisati. I što bi mi god palo na pamet, probao bih. Nekad bih uspio u tome, nekad baš i ne, ali sam se dobivši priliku da vježbam svoj stil i ohrabrio“, priča nam.

Nakon odlaska sa srednje.hr otišao je na Telegram, medij koji ipak nije, kaže, klasični news portal. Tamo je na cijeni umijeće pričanja priča i u toj je redakciji strašno puno naučio. Upravo iskustvo na ta dva portala je značilo dosta. Njegove su mane, kaže, bile istrpljene, a kvalitete potencirane. Pisanje mu je tako postala svakodnevica, kao nekome odlazak na kavu s prijateljima.

„Na početku pisanja romana znao sam otprilike tko su likovi, znao sam tu općenitu vibru. Imao sam neke događaje u glavi, nekakva mjesta, nekakve scene. Nisam imao njihovu kompletnu povijest, već je to nastalo kroz pisanje, pomalo stihijski. Skužio sam nakon dva poglavlja koja linearno prate radnju da ne mogu pisati dnevnik putovanja jer će to biti dosadno. Tu mora biti nekakve dubine.“

Tu dubinu našao je upravo u povijesti likova. Kada mu je to uspjelo u jednom poglavlju, nastavio je u drugom i tako se stvar počela razvijati. Upravo je retrospektivni skok ono što daje na psihološkom profilu četvorice prijatelja i bitnih im ljudi u životu. Upravo to daje svježinu romanu, a čitatelja konstantno potiče da pročita još jedno poglavlje i shvati zašto jednom liku smeta cigareta, drugome nasilje, trećem spika o poslu.

„Čim sam ovo završio, počeo sam pisati nešto novo“

Pisanje mu je dosta važan aspekt života. Koliko god to klišejasto zvučalo, osjećao bi se loše da uz posao i košarku na kvartu samo gleda serije ili radi nešto iz puke razonode. Da nastavi trošiti vrijeme, a baš ništa ne napiše. Otkrio nam je i svoje spisateljske planove za budućnost.

„Čim sam ovo završio, počeo sam pisati nešto drugo. Pa sam onda od toga odustao, a sad ponovno pišem. Ne znam hoće li biti roman, trenutno mi djeluje više kao zbirka nekih povezanih priča. Nije nastavak ovoga“, kaže nam Jerko.
Činjenica je da prosječni konzument uđe u knjižaru i pred njim su izložene stotine knjiga. Pitao sam Jerka što „Putar i parizer“, osim upadljivog naslova, razlikuje od ostalih knjiga. Po čemu je posebna i zašto bi je, svi koji imaju priliku, trebalo pročitati.

„Teško mi je reći zašto je posebna, u moru drugih knjiga i autora koji pišu sjajne stvari. Ono što ova knjiga ima, a druge možda nemaju ili nemaju u dovoljnoj mjeri, jest ta drskost. Ništa se ne uljepšava, ne ulizuje, ne romantizira. Druga stvar, ono na što sam ja zapravo najponosniji, i što su rekli gotovo svi koju su roman pročitali, jest da je jako pitak. Da ga se može vrlo lako čitati i vrlo brzo pročitati. Neki ljudi koji nikada ne čitaju knjige su je pročitali u dva popodneva, u jednom letu. I to je, onako, bitna kvaliteta ove knjige koja ju možda izdvaja od ostalih“, zaključuje.

Autor: Duje Kovačević
Izvor: srednja.hr