Jerko Mihaljević: Pisac digitalne generacije

Jerko Mihaljević ime je o kojem ćemo sigurno tek slušati. Bivši novinar, kreativac, pisac, a prije svega običan dečko iz kvarta. Pripadnik jedne nove generacije dobro se snalazi s pisanom riječi, što je rezultiralo i objavljivanjem njegovog prvog romana „Putar i parizer“, koji smo pročitali u jednom dahu i odmah poželjeli saznati tko to stoji iza njega. Kako razmišljaju pisci nove generacije, koliko mu je trebalo da napiše prvi roman, gdje crpi inspiraciju i što smatra glavnim problemom digitalne generacije, otkrio nam je u kratkom intervjuu.

Čestitke na romanu prvijencu. Možeš li nam pobliže objasniti koga prati radnja i kako si došao na ideju za pisanje?

Hvala! Dakle, radnja prati četiri mladića u kasnim dvadesetima kroz njihovo putovanje na more. To se ljetovanje pretvara u poprilično mučnu epizodu, prvenstveno zbog njihovih pokušaja da rekreiraju neka ljetovanja iz ranije mladosti, što im već polako ocvalima i okrhnutima ne uspijeva. Zbog toga što su se, uslijed raznih okolnosti, razvili u problematične ličnosti. No prava radnja romana zapravo je u povracima u prošlost. Svako je poglavlje pisano iz prizme jednog od likova i u svakome se otkriva po neka scena ili moment iz njegovog života prije nego što je sjeo u auto i otputovao na more, a koja objašnjava neku njegovu motivaciju, frustraciju ili kompleks. Ideju sam dobio nakon što su mi prijatelji jedne godine na sličan način radili roadtrip po obali i vratili se posvađani. Ja sam razmišljao zašto im se to dogodilo, a neke zaključke do kojih sam došao napisao sam u obliku romana. Samo da razjasnim, ovaj roman ne prepričava stvarnu priču, nego govori o tome kako ova produljena adolescencija u kojoj dečki moje generacije ponekad zapnu zna ispasti zbilja ružno.

Novinar si, kreativac i pripadnik nove generacije koja osluškuje i promatra, ali i djeluje. Koliko ti je teško/lako bilo odvažiti se na pisanje romana u svijetu u kojem je kreativa poprilično orijentirana na digitalno?

Ja bih razdvojio te stvari. Nekada sam radio kao novinar, a danas radim kao copywriter, a oba ta posla radio sam i radim u digitalu. To je moj posao ili zanat koji se trudim raditi najbolje što znam. Roman sam krenuo pisati jer sam se pričama i knjigama hranio od kada sam bio baš mali i jedna od dječjih maštarija mi je bilo da napišem nekakvu knjigu. Učinilo mi se da je to smisleno i vrijedno trošenje slobodnog vremena, isto kao što se nekom čini smislenim popeti se na neku planinu ili nešto slično. Nikome to vjerojatno nikada neće značiti koliko znači meni, i to je skroz OK. Iako se za te dvije stvari koriste slični talenti, nekako u mojoj glavi nisu povezane.

Koliko ti je dugo trebalo da napišeš roman i s čim si se najviše mučio? Kako je išao proces od ideje do objave?

Roman sam pisao godinu dana, toliko mi je trebalo da imam ruku koju mogu pokazati nekom i koja se može preuzeti. Pisao sam ga uglavnom noću, nakon posla, uzeo bih si dva ili tri sata nekoliko puta tjedno. I taj mi dio zapravo nije bio težak ili mučan. Najstresnija stvar je došla kasnije, kada sam tražio urednika i nakon toga izdavača. Anonimci poput mene obično prve knjige objave nakon pobjede na nekom natječaju izdavačke kuće ili biblioteke, ali ja sam išao malo drugačijim putem, tako da sam se najviše tresao dok sam čekao prve reakcije na rukopis. Tu sam ozbiljno visio, mogli su mi reći da sam napisao nešto bez veze i to bi bilo to od godine dana rada. No rukopis je uzeo Kruno Lokotar, a nakon toga nas je uzela i Naklada OceanMore. I to meni zapravo strašno imponira, da su me, kao potpuno nepoznatog tipa, uzeli isti urednik i izdavač kojeg, recimo, ima Kristijan Novak. Da mi roman izađe u istoj kući i odmah nakon, recimo, Želimira Periša ili Ivane Rogar. Meni je to Real Madrid.

Što misliš da je najveći problem, a što prednost današnjih generacija koje odrastaju u novom digitalnom dobu?

Postoji taj jedan, polako memeasti narativ kako smo mi generacija koja „ima svjetove u džepu, a nema svoj krov nad glavom“, ili kako ćemo živjeti gore od nekih ranijih generacija. To je priča zaostala iz krize 2009. i možda stoji ako govorimo o Zapadu, ali meni se čini da je to kod nas malo klimavo. Naime, i generacija naših roditelja odživjela je prilično šugavo. I oni su svoje krovove često plaćali lancima. Mislim da je stvarna trauma naše generacije u Hrvatskoj to što kao da živimo trajno zašarafljeni pred izlogom u kojem gledamo naše vršnjake vani kako žive živote koji su i nama obećani, ali nikako ne uspijevamo dospjeti iza tog stakla. Nosimo iste tenisice kao oni, ali si ne možemo priuštiti njihove živote, a prednost je što uvijek možemo otići.



Koliko se možeš poistovjetiti s likovima u romanu?

Mislim da se s likovima u romanu ne bi trebao poistovjetiti nitko nikada. Naravno, s nekim tjeskobama ili frustracijama s kojima se oni bore sam se susretao i sam, kao i pretpostavljam, mnogi naši vršnjaci, ali oni su zapravo likovi iz horora, uglavnom predstavljaju najslabije i najpakosnije reakcije na te kolektivne generacijske frustracije. To kako oni razmišljaju, kako se sa svime nose, nije nešto s čime bih se identificirao.

Što iduće pripremaš?

Još ne znam. Počeo sam nešto, pa sam odustao, pa sam počeo nešto drugo, ali nije još došlo ni blizu forme koja bi mi dopuštala da pričam o tome.

Tko je Jerko, kad nije autor „Putra i parizera“ (možeš nam objasniti i zašto taj naslov)?

Radni naslov romana bio je „Moreno“, to je purgerska riječ koja označava odlazak na more, a svidjela mi se jer pripada kulturnom krugu protagonista i ima to jedno krinđersko podznačenje za koje mi se učinilo da dobro opisuje generalni osjećaj u tekstu. Malo ti je nelagodno cijelo vrijeme. No od njega smo odustali jer bi to značenje bilo teško shvatljivo ljudima van Zagreba ili van generacije koja se s njom susrela. A „Putar i parizer“ je sadržaj jednog sendviča koji se po putu jede u knjizi, i učinilo mi se da ima sličnu, malo smrdljivu konotaciju koju ima i riječ moreno. Uz to, ne koriste se tako prosti i banalni pojmovi poput parizera često u imenima knjiga, pa mi se učinilo kako bi to moglo biti dobra fora. Naslov se treba moći zapamtiti, a čini mi se da je ovaj pamtljiv.

Autor: Ana-Marija Topolčić
Izvor: journal.hr