Jasenka Lalović: Moje knjige skroman su pomen za one nikad pomenute – 1. deo

Autentično i s respektom, u svojim romanima Jasenka je na zasluženi pijedestal uzdigla crnogorsku ženu. Ženu crnogorskog ljutog krša, onu koja se, noseći prečesto ne samo svoje breme, uvijek morala (iz)boriti za život i svoj grumen mira, a pritom znala kako da ostane dostojanstvena.



U tri izuzetno čitana romana („S one bande moje gore“, „S ove bande moje gore“ i „Kastigulja“) Lalović je vjerodostojno opisala i način života i psihologiju, ali i one uzvišene uzuse kojim je nekada bila vođena crnogorska žena. Ne manje značajno je i to što romane krasi starocrnogorski govor, koji će nastaviti da živi među koricama njene trilogije i kao zalog za buduće generacije.

Skrivenica baba Dragice
 
U razgovoru za Portal Analitika, Lalović otkriva da je pisala po sjećanju, onako kako je, kaže, zborila njena baba po majci Dragica, po rodu Bokan, rođena 1905, podno Paštrovačke gore u selu Bukovik.
 
„Baba Dragica je u sve potomke, a Bogu hvala mnogo nas je, utkala tu nit po kojoj se i danas svi međusobno znamo, uvijek prebrojavamo i iznova povezujemo iako smo rasuti na mnoge bande. Umrla je 1985. jednog aprilskog dana. Bila sam na studijama u Beogradu. Na samrtnu uru šapnula je najstarijem sinu da je u džep jakete ostavila u maramicu nešto para za „onu Marijinu đecu“, da im se dâ kad dođu. Eto, zarad te njene skrivenice dugovala sam da njoj i svim ženama od njene vrste posvetim drugu knjigu ’S ove bande moje gore’“, otkriva Jasenka.
 
Baba Dragica za nju je, priznaje, bila div-žena, čija se snaga ogledala u požrtvovanosti da iznese breme velike porodice i posvećenosti domu a da zauzvrat ne očekuje ništa do uslišenu molitvu da svi budu živi, zdravi i čestiti ljudi.
 
Što se tiče jezika kojim je govorila baba Dragica, a Jasenka nastojala da što vjerodostojnije prenese u svoje romane, naša sagovornica primjećuje da mnogo toga pamtimo a da nijesmo svjesni.
 
„Pisala sam jezikom koji sam pokušala da očistim od svih savremenih riječi i izraza, za koje sam bila sigurna da ih nije poznavala moja baba Dragica. Kad se tekst oslobodi tog ’viška’ onda dobijate jezičku esenciju, nepatvorenu, suštastvenu, toplu… Nije toliko zahtjevno pisanje na ovaj način, koliko traži oprez da ne promakne ono što ne treba“, napominje Jasenka.
 
S obzirom na tematiku i jezik kojim piše, naglašava da u Srbiji nije imala problema sa prihvatanjem njenih djela.
 
„Vjerovali ili ne, jedina zamjerka za jezik koji sam koristila u svojim romanima došla je sa crnogorskih prostora. Moja prva podrška za ovo što radim bila je u Beogradu, da bi se kasnije proširila dalje. Međutim, ne mislim da je to važno. Mnogo važnije od grafema ś i ź, koji su zapravo samo ispisana forma glasa, jeste suština koja se saopštava. Mnogo je bitnija poruka koja se šalje, od onog što se na ovaj ili onaj način ispisalo. Ako se ne prisvoji tekst i ne razumije na pravi način, onda sve to što se napisalo je uzalud, ostaje mrtvo slovo na papiru“, kaže Lalović.
 
Štokavica je, kako dodaje, dijalekt kojim govori, jer objedinjuje ijekavicu, ekavicu i ikavicu.

„To je obilje na stotine dijalektizama koji se, ako želimo, savršeno razumiju. Važno je da sve to obilje čuvamo i sačuvamo od zaborava. Otvoreno srce čita i razumije čistom emocijom, njemu ne trebaju rječnici, niti prevodioci. Beskrajno me raduje što skoro svi moji čitaoci na pravi način razumiju jezik kojim sam pisala. U tome mi je mnogo pomogao narativ, jer se tada izopštava autor teksta, on postaje nevidljiv za čitaoca. Na taj način direktno ga uvodite da sam postane dio priče, zajedno sa likovima. Tada se ne prati pismo kojim se služite, već slike koje im darujete“, ističe naša sagovornica.

Istine o sebi traže osvrt unazad

U tri romana objedinjena u Brda od pelina ispisala je Lalović dostojnu odu ženu nekadašnjoj sa ovih prostora, ali i svagdašnjoj, jer u Jasenkinim heroinama čitaoci će uvijek prepoznati i djelić sebe, svoje sestre, majke, tetke, babe... jednako koliko i oca, muža, brata…

„Vjerujem da je to prepoznavanje onoga čemu pripadamo i što jesmo. Dokaz da je dovoljno samo malo, pa da se prisjetimo mnogih dragih ljudi i da ih iznova prigrlimo. Tako ih čuvamo od zaborava, a sebi podižemo čvrsto uporište. Samo oni koji su odgovorni prema precima dobar su uzor potomcima. Takvi nemaju danas često pominjanu krizu identiteta. Oni se ne potvrđuju tako što upiru prstom u druge i navode ono što nijesu, tražeći da se tako utvrde njihove istine, već se uzdižu po onome što jesu. Istine o sebi traže osvrt unazad, u ono što se gradilo generacijama. Zato je ponekad bolno kad se osvrnemo i kad nas tamo dočekaju pogledi onih koje smo skoro zaboravili. Možda su zato ove knjige izazvale takvu reakciju čitalaca. Zbog prepoznavanja onog što jesmo, a ostalo je skrajnuto“, smatra Lalović.

Pitali smo je da li, kada danas dođe u Paštroviće, prepoznaje makar obrise onih vrijednosti koje su bile uzor, a ponekad i kamen spoticanja, za njene junakinje.

„Gen je čudo. Vjerujem da mnogo toga nosimo u sebi a da toga nijesmo ni svjesni. Dinarski tip čovjeka, od Velebita pa do Rodopa, sličniji je nego što se to na prvi pogled čini. Njihove životne sudbine nijesu se mnogo razlikovale. Kad god se vratim na ove prostore, prvo što primijetim je da se ovdje drugačije plavi nebo. Ma koliko se čini da je mnogo toga nestalo, sigurna sam da prave vrijednosti pronalaze put opstanka“, kaže ona.



Gorčina koja sve osmišljava

Pojašnjavajući zašto pelin u nazivu trilogije, napominje da mnoge događaje pamtimo po mirisima koje smo udahnuli na tim mjestima i ponijeli ih sa sobom.

„Mirisu bosioka koji se provlači kroz prve dvije knjige dodala se lavanda iz ’Kastigulje’, i dugo sam se pitala koja ih travka objedinjuje. Simbolično, pokazalo se da je to pelin. Njegova ljekovitost je u gorčini po kome ga pamte. Često nevidljiv, stopljen sa ovim kršem, poput mnogih života koji su se ovdje začeli i skončali, poput mnogih zauvijek nevidljivih ljudi koji nikada nijesu odustali od ovog komada neba. Ovdje se život živi sa komadićem inata da se preživi do te potonje ure. Gorčina koja daruje oporost, ali sve osmišljava“, primjećuje Jasenka.

Da bi postojala neka gora u našem životu, odnosno visovi i životne vertikale, naglašava da joj je vrijeme pokazalo da mora postojati i ona druga banda. Interesovalo nas je koliko je ta druga banda života u njenom slučaju zaslužna za to što je skoro svaka stranica njenih knjiga i po jedna mala riznica mudrosti.

„Čitav svijet, čovjek, njegov život, je u dualizmu. Jedinstvo suprotnosti je neminovno da bi se time svaka pojedinačnost utvrdila i osmislila. Tako je i sa mojim gorama. One simbolično predstavljaju dvije strane jedne istine u kojoj jedna ’banda’ ne isključuje onu drugu, jer čine jedan zajednički vis. Mjesto na vrhu, na kome se sudaraju, po mnogima je linija razdvajanja, dijeljenja, cijepanja, a nije tako. Pokušala sam da saopštim da je to šav gdje se vezuju jedna za drugu“, pojašnjava Jasenka.

Dodaje da se jedino sa vrha vide se obje strane.

„Samo sa tog mjesta shvata se neophodnost da svaka sa svoje strane podupire, ne bi li se tako stremilo uvis. Bez toga sve bi se pretvorilo u bezdan i ambis. Nije li zato baš ovdje toliko visova i gora? Zar pogledi sa ovih banda nijesu uvijek usmjereni ili u vrhove ili sa tih vrhova u daljine? Nijesmo li za toliko bliži nekim istinama i odgovorima koji se vječito traže“, pita naša sagovornica.

Karika između predaka i potomaka

Njene knjige odaju dubok naklon tradiciji, korijenima, onom izvornom genetskom kodu koji nas čini onim što jesmo. Jasenka nije bježala od toga. Naprotiv. Kroz Brda od pelina pokazala je kako se na ispravan način odaje počast precima.

„Zadatak svake generacije je da bude dovoljno čvrsta karika između predaka i potomaka. Kad god smo zaboravljali ono što jesmo, dešavalo se da gubimo komad sebe. To su ogromne nepravde u odnosu na pretke i podjednake neodgovornosti u odnosu na potomke. Naša je dužnost da čuvamo sve ono valjano, da to nadogradimo i predamo dalje. Jedino smo tako odgovorni u svakom pogledu“, smatra Lalović. Nažalost, opominje ona, savremeno doba mnogo toga banalizuje.

„To je savršen put ka površnosti koja je isključiva, plitkoumna i sa kojom se savršeno manipuliše jer je sklona -izmima, isključivostima, jednoumlju. Niti jedan od njih nikada nije opstao, sam sebe je urušio. Treba graditi sebe i ono što jesmo tako što ćemo se jednako truditi da održimo svoju duhovnu vertikalu. To uspijevamo tako što čuvamo sve ono vrijedno što nam je predato. Tako što ne dopuštamo sebi plitkoumnost koja je bahata, primitivna, nepromišljena, već je poput naših predaka mudra, odmjerena, pristojna i dostojanstvena. To je ono što znam da postoji u nama, što smo ponijeli genom i što moramo njegovati. Voljeti druge, da bi nas voljeli. Uvažavati da bi nas uvažili“, dodaje naša sagovornica.

Lalović podsjeća i na to da kada se otisnula u spisateljsku avanturu, zapravo i nije imala namjeru da napiše roman.

„Imam običaj da kažem da mi se prvi roman ’S one bande moje gore’ desio. Zaista, samo sam uplovila u taj čaroban svijet crnogorskih žena i tamo se osjetila toplo, kao da me svaka od njih dočekala široko raširenih ruku. Započela sam sa Velikom, ali stadoše u red sa svojim pričama Milica, Ilinka, Bose, Tomana, Gospava… Imala sam neodoljivu potrebu da svakoj od njih nađem mjesto, jer je mnogo neispričanih priča podno obronaka ovih vrleti i svaka zaslužuje svoju stranicu. Mnogo je ovdje stradalnica, mimo oružja koje obično daruje slavu i spomenike po kojima se pamte. Moje knjige skroman su omaž baš njima. Pomen za one nikad spomenute“, kaže Jasenka.

Jakog muškarca može podignuti samo jaka žena
 
Nastavljajući priču o crnogorskoj ženi, ističe da je ona specifična jer je na ovom prostoru uvijek na pijedestal dizan muškarac, ali ne zato što se on tako pozicionirao već zato što ga je tu postavljala uglavnom žena.
 
„Jakog muškarca rađa, gradi i može da podigne samo jaka žena. Nekadašnja žena vaspitavana je u duhu patrijarhata u kome je od rođenja pozicionirana tako da je podređena muškarcu pored sebe, bez obzira na to da li je to njen otac, brat, muž… Nerijetko su odluke muškaraca bile takve da su sa sebe smicali breme i tovarili ga ženama. Muškarac je imao pravo da ode sa ovih prostora i potraži komad sreće negdje drugo, dok je ženama ostavljeno da čekaju i izdrže sve ono od čega su oni odustali. Muškarcima je to pripadalo, ali ne i ženama“, pojašnjava Jasenka.

Danas je, kaže, ipak drugačije.

„Ma koliko da se čini da je preteklo ponešto iz tog vremena, ipak je samosvijest današnje žene dosta toga promijenila. Nijesmo ni svjesni koliko toga su nekadašnje žene iznosile bez ijedne riječi pokude na sudbinu koja ih je zadesila. Na ovim prostorima, muškarci su bili hrabri da se suoče sa smrću, dok su žene bile hrabre da se uhvate u koštac sa životom. Za toliko su bile jače da ga do kraja dostojanstveno iznesu“, dodaje Lalović.

Od svih junakinja kojima je udahnula život u svojim romanima njoj je, kaže, najbliži lik Bose iz prve knjige, ali samo po senzibilitetu, i Agnice iz „Kastigulje“.

„Mada svakoj sam podarila po komadić sebe. Posebno u dijalozima“, otkriva Jasenka.

Datum objave: jul 2021.
Autor: Rosanda Mučalica
Izvor: portalanalitika.me