Laguna - Bukmarker - Ivana Dimić: Penzija je njena sloboda - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Ivana Dimić: Penzija je njena sloboda

Radost Ivane Dimić, spisateljke i dramaturškinje, bila je neizmerna kad se penzionisala, jer je tek tad počela da piše bez žurbe i rokova.
 
Te­ško je za­mi­sli­ti ne­kog ko se vi­še ob­ra­do­vao pen­zi­ji od Iva­ne Di­mić, be­o­grad­ske spisatelj­ke i dra­ma­tur­ški­nje. To se do­go­di­lo pre tri go­di­ne. Nje­na ra­dost bi­la je neizmerna mo­žda de­lom i za­to što je u pen­zi­ju oti­šla s me­sta di­rek­to­ra be­o­grad­ske pozori­šne ku­će Ate­lje 212, gde joj po­sled­njih go­di­na rad­nog sta­ža si­gur­no ni­je bi­lo la­ko. Na pi­ta­nje za­što to­li­ka ra­dost, od­go­vo­ra: „Sa­da ću po­sle po­šte­no zara­đe­ne pen­zi­je mo­ći u mi­ru da sedim ku­ći i pi­šem!”

I ura­di­la je ta­ko. Iako je pi­sa­la od­u­vek, sa­da joj se posre­ći­lo i da do­bi­je Ni­no­vu na­gra­du 2016. za ro­man „Arza­mas”.

A da li su pen­zi­o­ner­ski da­ni (i pri­ma­nja!) do­bro okru­že­nje za knji­žev­nost?

– Ide­al­no. Mo­gu da či­tam do mi­le vo­lje i ne mo­ram nig­de da žu­rim. Pen­zi­ja je ma­la, ali mo­je po­tre­be su još ma­nje, pa se ose­ćam slo­bod­no. Slo­bo­da je, či­ni mi se, dra­go­ce­no postig­nu­će ko­je čo­vek može, ako se potru­di, da do­seg­ne – uve­ra­va Iva­na Di­mić.

O eri sla­ve po­sle pro­gla­še­nja do­bit­ni­ka ka­že:

– Ni­sam zna­la da ta na­gra­da po­vla­či za so­bom to­li­ku me­dij­sku la­vi­nu, ta­ko da sam bi­la iz­ne­na­đe­na kad sam vi­de­la ka­ko to iz­nu­tra iz­gle­da. Stal­no sam sve poredi­la s decenijskim is­ku­stvom iz po­zo­ri­šta i mo­ram re­ći da sam ma­lo za­vi­de­la no­vi­na­ri­ma Ni­na i marketin­gu iz­da­vač­ke ku­će „La­gu­na” s ka­kvom ve­šti­nom i la­ko­ćom oni to ra­de u odnosu na po­zo­ri­šni svet. Priznajem da su moć­ni­ji u od­no­su na naja­ve za bi­lo ko­ju pozori­šnu pre­mi­je­ru ili fe­sti­val – is­ti­če Iva­na. 

Pri­ča i da je sve to ni­je mno­go po­re­me­ti­lo, baš za­to što do­la­zi iz po­zo­ri­šnog sve­ta jer je na­vi­kla na me­dij­sku pa­žnju. 

– Ka­ko sam če­šće u slič­nim pri­li­ka­ma go­vo­ri­la o dru­gim umet­ni­ci­ma, a ne o se­bi, od­mah sam vi­de­la da je ovo pri­li­ka da go­vo­rim u sla­vu knji­žev­no­sti. Isto­vre­me­no, ta na­vi­ka me je za­šti­ti­la od neosnovanog i pretera­nog lič­nog uz­bu­đe­nja – is­ti­če ona. 

Da li joj se ne­što pro­me­ni­lo u ži­vo­tu?

– Ni­šta. Sa­mo sam se po­tru­di­la da od­ra­dim pro­fe­si­o­nal­no to što se od me­ne tra­ži i da ti na­stu­pi bu­du krat­ki, pa da u br­zi­ni ne iz­gu­bim kon­cen­tra­ci­ju i ne ka­žem šta ne mi­slim. Če­ka­la sam da ten­zi­ja popu­sti, da se ži­vot vra­ti u nor­ma­lan ko­lo­sek, što se i do­go­di­lo. Na­vi­kla sam da pri­o­nem i ura­dim naj­bo­lje što umem kad god do­bi­jem ne­ki za­da­tak, pa sam ta­ko i u ovoj pri­li­ci po­stu­pi­la. Bi­lo je mno­go knji­žev­nih ve­če­ri i sko­ro če­ti­ri me­se­ca sam ne­pre­kid­no pu­to­va­la po ce­loj Sr­bi­ji i re­gi­o­nu i to je bi­lo vi­še ne­go na­por­no. Ali, upozna­la sam po­sve­će­ne obra­zo­va­ne lju­de ko­ji po­zna­ju knji­žev­nost i ko­je literatu­ra zaista in­te­re­su­je. To je ozbi­ljan dobitak. Po­tom su se stva­ri do­ve­le u red. Sva­kog ču­da za tri da­na do­sta – do­da­je Iva­na.

Bu­ra se sti­ša­la, a na­ša spi­sa­te­lji­ca sve ozbilj­ni­je pri­ja­nja pi­sa­nju. O ko­me ili o če­mu?

– Za­po­če­la sam ne­što još pro­šle go­di­ne na če­mu ću još du­go ra­di­ti, ali ni­je za pri­ču. Doga­đa­ji oko Ni­no­ve na­gra­de su me za­u­sta­vi­li na ne­ko­li­ko me­se­ci, ali sad je sve u re­du – pri­zna­je ona. 

Rad u po­zo­ri­štu na me­stu dra­ma­tur­ga bio je za Iva­nu Di­mić pri­mar­na pro­fe­si­ja. U pozori­štu je zara­đi­va­la za ži­vot, ali je, ka­ko ka­že, iz sen­ke ob­ja­vlji­va­la pro­zu sva­kih pet-šest go­di­na. 

– Ob­ja­vi­la sam šest knji­ga do sa­da i sve su ima­le do­bre kri­ti­ke. Ni­sam mo­ra­la da ži­vim od knji­žev­no­sti, već sam ima­la vre­me­na i pro­sto­ra da te­šem sva­ku re­če­ni­cu i da se detalj­no po­za­ba­vim sti­lom. Kada ži­vi­te od raz­li­či­tog pi­sa­nja če­tr­de­set go­di­na, on­da vam ni­šta ni­je te­ško – ot­kri­va Di­mi­će­va.
 
Autor: Bran­ka Jak­šić
Izvor: politika.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.