Iva Kolega: Gore je žaliti nego ne uspjeti

Iva Kolega je rođena 1978. u Zadru, gde je završila srednju Ekonomsko-birotehničku i trgovačku školu. Ekonomski fakultet završila je u Rijeci. U izdanju Lagune 2018. godine objavila je psihološki triler „Seme mraka“, a u oktobru 2021. i psihološki triler „Zver u nama“.



Želeli smo da popričamo o njenim književnim počecima, uspesima, neuspesima, izazovima sa kojima se suočavala i načinima na koje ih je prevazilazila, o tome kako se piše dobar triler… Evo šta nam je ispričala.

Sa kojim problemima ste se suočili kada ste pisali prvu knjigu? Koji je bio najveći problem?

Prvu knjigu „Ljubavnu glad“ izdala sam u Hrvatskoj. Najveći problem s kojim sam se suočila bio je pronalazak izdavača. Hrvatski izdavači izrazito su neskloni objaviti roman ili zbirku mladog, neafirmiranog, domaćeg autora, to je kao dobitak na lotоu. Izdavačima je to, pretpostavljam, preriskantno i manje interesantno pa preferiraju izdavanje stranih pisaca. Ipak, moram kao dobru vijest naglasiti da se u posljednje vrijeme i to mijenja nabolje, te da ima i više čitatelja koji su odlučili dati šansu mlađim domaćim autorima.  Također sam se suočavala sa sitnim vlastitim sumnjama u vezi sa napisanim tekstom, ali to je bilo zanemarivo u odnosu na ovaj, da tako kažem, tehnički dio koji se, kako sam rekla najprije, odnosio na pronalaženje izdavača, a zatim marketinške aktivnosti. One su toliko bitne da smo svi svjedoci kako su se neke, ne osobito kvalitetne knjige, prodale u svijetu u milijunskim nakladama samo na osnovu marketinga.

Da li je bilo teško objaviti prvu knjigu? Šta Vam je najviše pomoglo, a šta odmoglo?

Bilo je teško. Znala sam oduvijek da je put pisaca uglavnom trnovit, ali kada sam krenula u realizaciju svojih spisateljskih snova, ipak sam se iznenadila u kolikoj mjeri je to istina. Iako se čini da danas vlada hiperprodukcija pisaca, i kvalitetnih i onih manje kvalitetnih, i dalje vrijedi ona izreka: Da je pisati lako, pisac bi bio svatko. Pisaca i wannabe pisaca je puno, a konkurencija je velika, žestoka i često nesmiljena.

U objavi knjige najviše mi je pomogla vjera u sebe, upornost i žarka želja za izdavanjem knjige koja me je  pratila još od malih nogu, kao i strpljenje koje mi inače i nije neka vrlina, ali budući da je bila riječ o mom snu, izdavanju knjige, pronašla sam ga u sebi.

Odmogla mi je, ali više u stilu dosadne muhe koja zuji oko tebe, a ponekad te čak i nasmijava, skepsa pojedinih ljudi i savjeti da se ostavim ćoravog posla i nakon objave knjige komentari u stilu „tko si sad pa ti“. Prema mišljenju takvih ljudi, očito se nitko novi ne bi općenito smio pojaviti na sceni, ne samo spisateljskoj nego na glumačkoj, pjevačkoj, političkoj… a zaboravljaju da su svi oni pisci koji su danas poznati i čitani jednom također izašli iz anonimnosti. Naravno neki su se u međuvremenu i prestali baviti pisanjem, a neki su nastavili stvarati i raditi. Treba naglasiti da ipak nisam doživljavala samo skepsu, već i mnogo poticajnih komentara, na čemu sam zahvalna. Koliko su bili iskreni, pokazat će vrijeme, ha-ha.

U kom trenutku ste za sebe mogli da kažete da ste postali pisac?

U trenutku kada sam objavila prvu knjigu i kada se u vezi s tim pojavio propratni tekst na portalu. Ali tek sa objavom druge knjige pod nazivom „Seme mraka“ 2018. godine u izdanju Lagune na 63. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga i njenim predstavljanjem na Sajmu osjećala sam se kao pisac u punom smislu te riječi.

Kako birate teme o kojima ćete pisati?

Teme kao da biraju mene. Za sada se volim baviti  mračnijim temama, volim prikazati stvarnost sa mnogo detalja koji su okrutni, grubi i opasni zato što želim da onaj tko to želi vidjeti dobije realan prikaz stvarnosti. Tako da pišem psihološke trilere. Ali ne opisujem samo mračne scene, ima u mojim romanima i smijeha i ironije. To mi leži jer sam po prirodi analitičan, skeptičan i nimalo romantičan tip što je, često mi to kažu, u suprotnosti s mojim izgledom.



Kako se u trilerima smišljaju zapleti? Da li napravite detaljan plan priče pre nego što počnete sa književnim radom ili se prepustite inspiraciji?

Volim napraviti plan priče. Nekad mi to uspije više ili manje detaljno, ali u svakom slučaju volim da plan postoji. Ideje koje spontano dođu dok ga pratim više su nego dobrodošle i ako se uklapaju u radnju,  ubacujem ih u priču. Inače kada nešto pišem, intenzivno razmišljam o djelu, s njim se budim i liježem, iako si na dane ipak priuštim malo odmora da s novom snagom i s mrvicom odmaka mogu bolje pogledati ono što sam napisala i odlučiti što i kako dalje.

Postoji li razlika između pisca i književnika?

Moram priznati da ja u običnom govoru baš i ne pazim na te razlike pa koristim izraze spisateljica, autorica, autor, književnica. Ali mislim da razlika ipak postoji i da se termin pisac odnosi na nekoga tko se bavi pisanjem, dok književnik, osim što očito piše, stvara i nešto što ima književnu i umjetničku vrijednost što s piscima ne mora biti slučaj. Također pisci mogu pisati i npr. znanstvena djela, ne nužno samo beletristiku kao književnici.

Da li se suočavate sa spisateljskom blokadom i kako je pobeđujete?

Suočavam se iako za sada ne previše i nadam se da još dugo neću. Teško je napisati nešto novo na originalan način, dosta tema je isfurano, zapravo se u romanima i u filmovima obrađuju vjekovima iste ili slične teme jer one čine okosnicu ljudskih života: ljubav, mržnja, ljubomora, zavist, gramzivost, pohlepa, prevare, ratovi, ubijanja, proslave… Kada se suočim s blokadom, najprije se malo odmaknem od rukopisa na kome radim, ali onda se bez obzira na rezutate odmaka, relativno brzo vraćam za stol i nekako uspijevam uhvatiti ritam i doći do rješenja koje razbije blokadu.

Šta uočavate kao najveću grešku koju danas prave mladi autori?

Nestrpljivost, što mi je sasvim jasno, ali ne kaže se za ništa: strpljen – spašen.

Da li možete da ponudite savet mladim autorima i autorkama, kao i onima koji bi tek trebalo da počnu da se bave pisanjem?

Dakle, osim već navedenog savjeta nužnog posjedovanja strpljivosti i upornosti, moraju što više čitati i pisati te dobro poznavati gramatiku i pravila svog jezika. Trebaju pisati o čemu god žele ne obraćajući pažnju na to što će netko reći ili hoće li se netko možda u njihovim knjigama prepoznati i uvrijediti. Da sam ja na to gledala, ne bih stigla dalje od prve stranice niti u jednoj od svoje tri knjige.

Moguće da se taj netko opisani uopće neće prepoznati jer ljudske obrane od prepoznavanja onog što nam se u nama samima ne sviđa uvijek rade. Uostalom, sam Stiven King je rekao da „ako namjeravate da pišete iskreno koliko god možete, vaši dani člana pristojnog društva su ionako odbrojani“.

Ne zamarajte se onime što ljudi vjerojatno neće primijetiti. Osobno sam se jednom prilikom prilično iznervirala oko greške u vezi sa nesporazumom je li se u mom tekstu radi o velikom ili manjem gradu. Nitko to nije primijeto, ali da su kojim slučajem u pitanju bile velike ili male sise ili penis, e ta greška u veličini bi se već primijetila, to je već druga stvar.

Također, poželjno je imati stručnu osobu koja nam može dati korisne savjete vezano za pisanje, a nakon što je knjiga gotova, doprijeti do poznate osobe koja bi mogla pomoći ispromovirati knjigu. Tu se opet vraćamo na nikad dovoljno naglašenu važnost marketinga, iako je predaja od usta do usta nakon tih početnih koraka i ulaganja dalje najbolji marketing.

Oni koji misle biti pisci trebaju biti spremni posvetiti dosta, ali baš dosta vremena i energije pisanju. Ako na to nisu spremni, savjetujem da se pozabave nečim drugim. Zato treba razviti naviku pisanja svaki dan „tako da kad se muza pojavi, imate maksimalnu šansu uhvatiti je, udariti po glavi i iscijediti zadnju kap iz te kučke“, kako kaže Lili St. Krou, poznata američka spisateljica urbanog i povijesnog fantasyja. I posljednje, pošto su ljudske želje često u rascjepu (u koliziji) sa realitetom, treba biti spreman i na onu mogućnost da se nikada ne ostvariš kao autor ili barem ne u mjeri i na način na koji to netko priželjkuje. Zato osim pisanja treba imati i druge oslonce i okupacije u životu, odnosno ne treba sve stavljati na jednu kartu iako bismo možda upravo nju najviše htjeli. Ali ipak, ako je nekome san da objavi knjigu i postane pisac, bolje je da ga proba ostvariti jer je gore žaliti nego ne uspjeti.

Autor: Milan Aranđelović
Izvor: bookvar.rs