Intervju sa Milisavom Popovićem u časopisu „Perla“

Biografija, lična, profesionalna, porodica...

Rođen u Nikšiću 23. jula 1978. gdje i danas živim. U Beogradu stekao zvanje politikologa za međunarodne poslove (na Fakultetu političkih nauka – katedra za međunarodne odnose i diplomatiju), kao i specijalizaciju u domenu profilisanja (psiho i sociopatologija).
Zaposlen u struci, tj. savjetnik za evropske integracije Gradonačelniku Podgorice.

Nakon izlaska Zaboravljene gore često Vas novinari nazivaju crnogorskim Tolkinom. Prija li Vam ta komparacija?

Jedina stvar koja, realno, povezuje mene sa ovim književnim gorostasom jeste svijet u koji smo obojica ušli – doduše, kao i plejada drugih autora. Međutim, koliko god prijalo poređenje sa Tolkinom, svjestan sam čiji mi se odraz vrati kad pogledom okrznem površinu fantazijskog ogledala... Ukaže se lik mlađeg čovjeka koji svojim piskaranjem želi da zasluži pravo na ključ kojim bi otvorio vrata našoj mašti... kako bi jednog dana postala dio svjetske.
Naravno, zahvalan sam svima koji pomenutom komparacijom žele da daju značaja Zaboravljenoj gori i radu koji je stvorio – ali, i dalje se sa istim intenzitetom zacrvenim kada pored mog, „nakače“ i ime čovjeka koji ni danas ne prestaje da mijenja kulturno civilizacijski profil planete...



Kako se začela ideja da svijet mitskih bića iz Crne Gore i Balkana iznesete na svjetlost dana?

Nisam siguran da bih mogao odrediti kada je ideja tačno sazrela, ali zato mogu reći koji joj je trenutak „dao vjetar u leđa“.
Prije nekoliko godina, sa drugarom sam šetao po ulicama Starog grada (Budva) i čavrljao o tome kako bi bilo lijepo da se turistički aspekt promocije Crne Gore malo premjesti sa modernog na drevne osnove. Jer ovo što se danas, najčešće, nudi je toliko plastično, bezmirisno, neidentitetsko, šaroliko do umaranja i što je najgore... strano. Prosto smo raspravljali o tome kako bi nešto naše iskonsko moglo da bude domaćinski toplo, a svjetski privlačno.
Znajući moju ljubav prema mitološkom i fantazijskom, Nemanja predloži da „tako nešto“ upravo ja i uradim.
Međutim, kada su već nakon određenog vremena, nekoliko beštija i mitskih fragmenata ugledali svjetlost dana, uz sugestije treće osobe plan se mijenja i od prvobitne „turističke valorizacije drevnog blaga“ kreće se u daleko veći izazov – pisanje knjige.

Koliko ste istraživali, na koji način ste dolazili do podataka?

Tragalo se dugo. Čak je i najmanji podatak, naizgled beznačajan, mogao da vodi do velikog etno motivskog izvora. Nažalost, oskudnost zapisa i bojazan da se sa potpunom sigurnošću oslonim na rijetka tumačenja stranih enciklopedija o mitskoj tradiciji sa naših prostora, su me natjerala da se uglavnom držim usmenih predanja... makar onih koja su do danas uspjela da prežive turbulentne epohe.
S druge strane, nekako mi je posebno drago što su djedove i bakine priče (tumačenja simbola, vjerovanja, zborenja okrnejnih legendi) pomogle da se Uzsrdi, Neovatreni, Zagrivuk, Alebi, Koščej, ali i druga drevna bića uhvate i zarobe u papirnoj tamnici „Zaboravljene gore“... jer, malo je falilo da za sva vremena uteknu iz memljivog zaborava u ništavilo.

Naši prostori, za razliku od nekih drugih djelova Balkana nijesu previše okrenuti mitskom. Da li Vam je to smetalo u istraživanjima?

U pravu ste – nismo bili dovoljno posvećeni njegovanju mitskog dijela naše kulture. Mada, taj trend nije bio karakterističan samo za Crnu Goru, već i za vascijeli region (čak širi od Balkana). Nevjerovatno koliko se u poslednjih 50-ak godina civilizacijski kompas našeg naroda okrenuo od svog sjevera... Gledali smo i udisali mitove i legende drugih, uglavnom dalekih naroda – što je u edukativnom, umjetničkom i svakom drugom smislu potrebno, za pohvalu i širokogrudo – a, opet, s druge strane, svoje izvore magija i mitova smo zanemarivali... Što je porazno po kulturni identitet ne samo našeg, već i cjelokupnog balkanskog bića.
Samim tim, „Zaboravljena gora“ nije toliko produkt etno-istraživačkog rada, koliko je podsjetnik na one tanane žice koje su plele dušu crnogorskih plemena, i bile dio snoviđenja naših praoca.

U kom dijelu Balkana živi, obitava najviše bića opisanih u Vašoj knjizi?

Trudio sam se da u knjizi budu „pokrivene“ sve oblasti Crne Gore, Srbije i Herecgovine... Što je umnogome i ispoštovano. Ali, nije mi namjera bila puki reciprocitet – tj. da svaka regija raspolaže sa jednakim ili istovjetnim brojem predanja i mitskih bića. Išlo se na to da opisani, rastumačeni i sačuvani fragmenti neke legende i nanovo razbuđena stvorenja po svom senzibilitetu, simbolici i mitskoj građi budu zaista privlačni i zanimljivi čitaocima.

Izgleda da su divlje planine, vijugave poljane, surovi kamenjari i slani krš bili posebno pogodno mjesto za nastanak najsadržajnijih priča i najneobičnijih zvjeri.

Koje od mitskih bića iz vaše knjige je najautentičnije za naše prostore?

Mnogi bi rekli da zduvači čine neraskidiv dio naše starovjekovne kulture. Spoj zmije i čovjeka je toliko netipičan za druge/tuđe legende, da neupućeni uglavnom i predstavljaju ove stvorove kao „perjanicu“ domaće mitologije.
Međutim, drevnost ovdašnjeg prostora ne nose samo i isključivo zduvači... nekoliko stvorova „kletnih do srži i ubogo usamljenih“ mnogo više govore o nama, našim vjerovanjima, strahovima, borbama, porazima i nadanjima. Tu prije svega mislim na Zagrivuka, Gilzvite, Morenu, Svaroga, Strižavce i Kletnike.
Kako smo, vjekovima unazad, pa i do dana današnjeg često bili svjedoci golemih nepravdi u kojima, uglavnom, stradaju nevini... tako je naš narod, vjerovatno nemoćan da pravdu nađe u realnosti, veliku snagu i moć darivo onim bićima iz mašte koja su sama prošla golgotu – i bila za života, prevarom poražena. Tako je jedno ubogo vučje štene, nemoćno da se odbrani od zlih ljudskih šapa nakon svoje smrti probuđeno i prizvano kao jedno od najmračnijih i najopasnijih demona koje hronike pamte. Saga o Zagrivuku, avetinjskom vuku, je, samim tim, jednako tužna i pravična koliko i strašna.
Slična stvar je i sa Morenom... vilom koju je ljudski rod tako sramno umorio, ni ne podsjetivši se prethodno na dobro koje je donosila plemenima. Ni ona, međutim, nije skončala neosvećena. Vratila se kao zverobraz, žedna plemenske krvi.
Zato se i pozivam na ove mitove, jer njihov fantazijsko-sadržinski korjen ne crpi hranu isključivo iz bujne mašte, već i iz samog karaktera ovdašnjeg naroda.

Da li svi motivi imaju korijene u slovenskoj mitologiji?

Ne. Crna Gora je od pamtivjeka bila raskrsnica puteva... a samim tim i raskršće suprostavljenih mitova koje su lutajući narodi sa sobom donosili. Čvorište magija i raznorodnih tumačenja runa, veda i udura su u propovijedanjima vidarki, praoca i hroničara uspjeli da spoje staroslovensku, hazarsku, keltsku, ali i sasvim nepoznate mitske ogranke.
Možda baš zbog svoje osobenosti, autentičnosti koja uspijeva da u zamecima sintetiše i antičko i pagansko i ranohrišćansko – naša mitologija od ove godine počinje da pobuđuje veliko interesovanje kod stranaca. Izgleda da nudimo toliko traženu „egzotiku“ prohujalih vremena.

Iz nekih ranijih intervjua može se zaključiti da je Zaboravljena gora tek početak jedne šire sage o tom svijetu između sna i jave. Logično je, i uobičajeno, da nakon nekog vremena uslijedi nastavak. Da li razmišljate o tome?

„Zaboravljena gora“ je i pisana da bude samo uvod u nešto veće – kao neka vrsta galerije u kojoj se posjetioci upoznavaju sa likovima čija saga tek predstoji. Zato mi je i posebno drago što su „slova“ postala toliko bliska narodu, iako prava „priča“ sastavljena od njih još nije ni napisana.
Uz malo sreće i posvećenosti, treba očekivati nastavak... ali konceptualno drugačiji od „Gore“.

Ima li straha od tog izazova - pisanja nastavka Gore?

Mislim da je onaj veliki strah nestao onda kada je i prvi izvještaj o prodaji knjige stigao. Prije samog čina izdavanja, maltene sam bio ubijeđivan da trošim snagu i vrijeme uludo – i da je čitav rad od samog starta ravan „ćorava posla“. Rečeno mi je da „fantazijski žanr kod nas nema prođu“ da se „ugledam na primjer Zorana Živkovića“... Izgleda da ih je sve, na najbolji način sama publika demantovala.
Ono što je i mene prijatno iznenadilo, jeste da je glad za ovakvim stvarima mnogo veća nego što sam i mogao pretpostaviti. Zato se i nadam da će ono što bude uslijedilo biti jednako „sito“ i neobično, kao što je i „Gora“ bila.

Odavno neka knjiga crnogorskog autora nije ponijela epitet bestselera kao što se to desilo sa Zaboravljenom gorom. Takođe prvi ste u našu zemlju donijeli Orfejevu liru, ali i nacionalnu nagradu za Autora godine. Vidite li u tome i određenu obavezu?

U svemu što ste pomenuli vidim samo jedno... Potvrdu da kad radite nešto iz duše, ma koliko goloruki, finansijski nemoćni bili... ljudi, a možda i sudbina na kraju sve to nagrade.
Svijet je zbilja onakav kakvim ga sami stvorite. Doduše, ponekad je potrebno više rada i vjere... Obaveza je ne posustajati.

Koliko je uspjeh Zaboravljene gore promijenio Vaš život?

Doprinijelo jeste, ali nije izmijenilo život. Prosto rečeno, sve boje koje su kolorisale stvarnost oko mene, i dalje su prisutne, samo što sada, povremeno, zahvaljujući „Gori“ neke od njih zasijaju intenzivnije.

Da li ste se i ranije bavili pisanjem i na koji način?

Jedino konkretno pisanje, koje je podrazumijevalo originalnost i preciznost u izrazu, metodičnost u radu i posvećenost nekom cilju, bili su dokumenti u kojima su se obrađivali profili nekih, mahom problematičnih ličnosti (sfera psihopatologije).
Njih sam uglavnom radio dok sam bio na specijalističkim studijama, i nešto malo vremena nakon njihovog završetka... tada sam učen i naučen da opišem stvarnost „onako kakva jeste“ i da „nazovem stvari pravim imenom“.
Izgleda da mi se tolika doza realnosti nije dopala... čim sam sa lakoćom prešao na „dokumenta“ u kojima se piše o „stvarnosti kakva nije“.

Kritika i publika su pozitivno reagovale i na način na koji pišete. Šta mislite, da li ste promašili profesiju?

Čak sam ubijeđen da mi je profesija pomogla u procesu stvaranja. Kada se umorim od sopstvenog posla, jedini ventil kroz koji sam mogao umu da dam oduška bilo je domišljanje – tj. razmišljane o svijetu u kom proces evrointegracija apsolutno nema nikakvog značaja.
Ubijeđen sam da psoglavce i usoljenike ne interesuje koliko smo odmakli u postupku korišćenja IPA fondova, gilzviti nisu glavu lupali o kadrovskim kapacitetima države... a jaudi su i dalje otimali zlato bez obzira što Monetarna praksa EU preporučuje korišćenje kartica u svakodnevnoj trgovini.
U suštini, čeljade je slojevito... Svakog od nas čine stvari koje su, kada se stave na papir, očigledno suprostavljene. Međutim, kada se dovedu u svezu u nama samima, onda umiju da inspirišu, da daju podstreka... a nekome i krila.

Završili ste političke nauke. Šta povezuje ta dva Vaša, mora se priznati veoma raznorodna interesovanja - politiku i mit? 

Međunarodni odnosi se i danas izučavaju na fakultetima političkih nauka... vjerovatno zbog toga što suptilne strune u odnosima između država i naroda podrazumijevaju i visok stepen umješnosti – tj. politike.
Politikologija, kao nauka, je jedna od najljepših tvorevina ljudskog uma. Nazivaju je „kraljicom društvenih nauka“. Nažalost, njena reflekasija u praksi se često izaopači.
Svrha politikologije je da koristeći napredna znanja iz prava, ekonomije, psihologije i tehnologije trasira put ka boljoj budućnosti manje zajednice ili čak cjelokupnog ljudskog roda.
Kada se rečeno ima u vidu, politikologija podrazumijeva i duboko shvatanje proseca nastanka civilizacija. Zato smo tokom studiranja morali da dobro obratimo pažnju na mitove i legende evropskih, ali i dalekoistočnih naroda... Mitska osnova uvijek predstavlja kolijevku filozofskog, književnog i istorijskog stasavanja država.
Zato i treba reći da zbilja ne postiji tolika nepodudarnost između politike i mita – čak, ako se ima u vidu da teorije o najboljim društvenim porecima predstavljaju neke vrste mitova (utopija), onda je povezanost sa politikom tim veća – jer ona je ta koja te utopije treba da ostvari.


Da li je ta veza, možda, specifičnost ili specijalitet naših prostora?

„Mitomanija“ nije samo karakteristična za politiku... Uzdizanje u zvijezde i stvaranje lažnog aksioma da je neko najbolji, najljepši i najpametniji u kategoriji koja podrzumijeva „sva vremena“ se jednako dobro primila i u kulturi, sportu, muzici.

Ša mislite, koje interesovanje će prevladati kod Vas u budućnosti?

Možda će ovo što ću da izgovorim zvučati neskromno, i na tome se izvinjavam... Ali, dok god budem mogao uticati da se stvari mijenjaju tako što će me ljudi „čitati“ – trudiću se da tim putem nastavim.
Onda, kada okolnosti budu zatražile veće angažovanje, pokušaću da i tada adekvatno odgovorim.
Mada, interesovanja obično kapituliraju pred realnošću... nažalost.

Kako jedan politikolog i pisac provodi slobodno vrijeme – čitajući ili pišući?

Družeći se. I lunjajući gradom.
Jedna novinarka je ranije pokušala da svojim gledaocima približi autora „Zaboravljene gore“ – očekujući pritom stereotipno ponašanje svojstveno nekim piscima. Mislila je da slobodno vrijeme provodim zatvoren u kući i kraj ognjišta čitajući nekoliko knjiga odjednom, da povremeno, u zanosu, recitujem stihove... a i da nosim polurolku.
Bojim se da joj nakon urađene reportaže mnogo toga nije bilo jasno... Posebno kada sam je odveo u Miločane (selo nadomak Nikšića) i prošetao gorskim stazama.
Istina je da volim da čitam knjige, ali se u slobodno vrijeme ipak radije družim sa ljudima, nosim duks kad god mi prilike dozvole, a, i izuzetno slabo recitujem...

Već ste zakoračili u prostor javnog života iz koga povratka nema. Kako podnosite popularnost?

Za sada se stvari lijepo odvijaju... Nema pompe, ili je ja makar ne osjećam. Popularnost koju pomenuste se lako podnosi, jer i nju takođe nešto posebno ne primjećujem.
 Da nema novinara i mejlova, čini mi se da bih lako mogao da „skliznem“ nazad u vrijeme prije „Gore“. Ali, morama priznati da mi svaka posvećana pažnja prija...

Izvor: Perla