Intervju - Luk Mekolin: Sirove ivice života su nam bliže nego što mislimo

“Čovjek iz Berlina” roman savremenog britanskog pisca Luka Mekolina odlično opisuje atmosferu Sarajeva iz 1943. godine. U istorijski tačnom kontekstu čitaoci prate kompleksnu i napetu priču o njemačkom policajcu koji pokušava da bude pravičan pod opakim, korumpiranim režimom. Ali, usred haosa Drugog svjetskog rata u zemlji surovosti i krvoprolića jedna smrt još može sve da promijeni. U ratom opustošenoj Jugoslaviji jedan njemački oficir i prelijepa mlada filmska rediteljka i fotografkinja, istinska junakinja u očima svog naroda, svirepo su ubijeni. Slučaj je dodijeljen obavještajnom oficiru, kapetanu Gregoru Rajnhartu. Odlikovan najvišim ordenom za hrabrost u Velikom ratu, ali progonjen greškama koje je načinio izvan bojišta, on uskoro otkriva da njegova istraga ne obuhvata samo ubistvo - i da je ubijena hrvatska junakinja bila izuzetnija - i podmuklija - nego što je iko znao. Roman “Čovjek iz Berlina” objavila je Laguna u prevodu Nenada Dropulića. 

Luk Mekolin rođen je 1972. godine u Oksfordu. Odrastao je širom svijeta i radio za Ujedinjene nacije kao humanitarni radnik i mirotvorac u Africi, Aziji i na Balkanu. Stečeno iskustvo podstaklo ga je da počne da piše. U svojim romanima govori o običnim ljudima pod pritiskom konflikata i katastrofa uzrokovanih često i ratnim sukobima. Luk Mekolin živi u Francuskoj, odakle je i govorio za ART.

Šta vas je podstaklo na pisanje romana “Čovjek iz Berlina”?

  - Postojala su dva glavna izazova. Prvi izazov je bio zapravo pisanje romana. Nisam znao da li ja to mogu, i trebalo mi je skoro jedanaest godina. Drugi izazov je bio da li da ga napišem. Ono što sam pokušavao da pišem lako je moglo biti pogrešno shvaćeno kao pravdanje. Vrijeme, mjesto, lik kao što je Rajnhart - Njemac, vojnik, nevoljni sluga režima kao što je nacistički - može biti pogrešno shvaćen, ali ono što sam pokušavao da pružim bio je ljudski aspekt jednog čovjeka uhvaćenog između izbora.  Izazov pred kojim se sada nalazim je istraživanje potrebno za treći roman, čija se radnja odvija u poslijeratnom Berlinu. Za prva dva, nijesam imao formalni proces istraživanja dok sam pisao. Već sam znao mnogo, ono što nijesam znao našao sam vrlo lako, ali poslijeratni Berlin je sasvim druga stvar.

Koja je istorijska pozadina vašeg romana “Čovjek iz Berlina”? 

- Istorijsku pozadinu čini Sarajevo tokom Drugog svjetskog rata. Grad i Bosnu su okupirali Njemci i ustaše, i to je strašno vrijeme kada se oni bore protiv partizana. Kada počinje “Čovjek iz Berlina”, Njemci su angažovani na pokretanju operacije Schwarz, koja predstavlja operaciju protiv partizana na Sutjesci.
  
Zašto ste odabrali Sarajevo i Drugi svjetski rat? U njemu je učestvovalo puno različitih vojnika (partizana, ustaša, četnika ...) i za strance je bilo vrlo teško da shvate istorijsku pozadinu svega toga.

 - Htio sam da čitaoci osjete  uzbuđenje obećavajuće avanture na Balkanu. Većina ljudi znaju za Balkan samo kao za mjesto intriga ili izdaja!  Bila je to prilika da se pokaže čitaocima druga strana tog regiona. Ali i takođe da čitaoce zainteresujem za likove. Njima je moralo biti teško ili su morali da budu snalažljivi kako bi preživjeli na Balkanu, zar ne?! To je i zbog toga što mislim da su misterije, vrijeme i mjesto gotovo likovi sami za sebe.

Ali, uglavnom je i zbog toga zato što volim Bosnu, i volim Sarajevo. Proveo sam šest godina radeći u Bosni, i ne možete živjeti tamo, ili u Sarajevu, duže vremena a da to ne utiče na vas. Bosna je zaista istorijsko i kulturno raskršće. To se opire bilo kakvom jednostavnom objašnjenju, poput najfinije slagalice ili knjige ili pitanja. Takvo mjesto i vrijeme kao da vam daje toliko mogućnosti kao autoru, za dramu, akciju, razmišljanje, za postavljanje velikih pitanja i pokušaja odgovaranja na njih.  Vrijeme Drugog svjetskog rata je nešto što me fascinira, kada su sudbine pojedinaca - ili sposobnost pojedinaca da odlučuju o svojoj sudbini - bili bačeni u vatru. Volimo da mislimo kako nema mnogo toga što ne možemo kontrolisati, ali u stvari sirove ivice života su nam bliže nego što bi smo pomislili. I ne samo to, svakoj osobi se može desiti da se nađe u beznađu, da ode daleko od onoga što je u životu mogla postići.
   
Kako ste gradili lik oficira Gregora Rajnharta? Da li ste imali model?  

- Ja stvarno nijesam imao model. Gregor Rajnhart je doslovno ušao u moje snove jedne noći, rekao je zdravo, a zatim je mirno sjedio po strani mjesecima i godinama, ne govoreći mnogo, ne radeći puno, samo me je čekao da pronađem vremena i hrabrosti da počem da pišem njegovu priču. Mislim da je njegov lik bio jako inspirisan onim što sam radio i vidio na Balkanu. Njegov lik je zapravo izrastao iz mog ličnog iskustva sa Ujedinjenim nacijama, i iz mojih fascinacija istorijom. Ja sam živio i radio u mnogim nevjerovatnim zemaljama i situacijama, ali šest godina koje sam proveo radeći u Bosni bile su među najintenzivnijim.
  
Kakva se misterija skriva u vašem romanu iza ubistva njemačkog oficira i mlade filmske režiserke?  

- Zločin je jedan od identiteta, drugi je strah. Ljudi koji su ubijeni otkrili su istinu o nekome sa vrha, a u strahu je ta osoba reagovala. Misterija je kako Rajnhart otkriva istinu, ali misterija je takođe zašto Rajnhart djeluje na takav način. On se stavlja u opasnost i djeluje kako bi otkrio istinu. Zašto on to radi? To je dio misterije, takođe.

Vaš junak radi u osjetljivim i opasnim okolnostima. Kako on uspijeva da zadrži nivo struke i otkrije istinu? 

- Na početku „Čovjeka iz Berlina“, Rajnhart je odustao od života, tako da njega zapravo ne zanima šta se dešava ili šta on radi. Ali, kako roman odmiče, kako se istraga odvija, Rajnhart počinje da se vraća u život. On počinje da se prisjeća kako je  biti respektabilan čovjek koji radi ugledan posao i on se sebe stidi.  On misli za sebe da iako je to zadnja stvar koju radi, odlučuje da bude profesionalan u svojoj istrazi i da pronađe istinu. Na neki način, on vidi svoju profesionalnost kao znak otpora. I on ima pomoć od nekih iznenađujućih ljudi i sa nekih iznenađujućih mjesta...!    
  
Da li ste u svoje romane uveli i likove iz stvarnog života?  

- Postoji jako iskušenje u istorijskoj fikciji da se upotrebe stvarni ljudi kao likovi i na mnoge načine to pruža uzbudljivost i smislenost književnosti. Nijesam uvodio stvarne likove u „Čovjeku iz Berlina“, ali postoje stvarni likovi u drugoj knjizi, „Kući na Palama“. Tu će biti ljudi iz sarajevske istorije i istorije Bosne. Ne želim da se stvarni ljudi udaljavaju previše daleko od mojih likova, tako da je moj pristup da koristim istorijske ličnosti u cilju autentičnosti. Za mene je važnije da stvorim likove iz istorijskih izvora i da ih koristim za osvjetljavanje vremena i likova o kojima pišem.

“Čovek iz Berlina” je Vaš prvi roman o Gregoru Rajnhartu. A šta je sa sljedećim nastavkom? Šta povezuje ove knjige?  

- Rajnhartov lik i njegovo vrijeme su veza između knjiga ove serije. Prvobitno sam mislio da će biti tri priče, da se svaki roman fokusira na određenu temu. “Čovjek iz Berlina” je o iskupljenju. „Kuća na Palama“ je o otporu. Treći roman, koji sada pišem, je o pomirenju. Ali moram više priča da ispričam o Rajnhartu. Četvrti roman će se odvijati u Rajnhartovoj prošlosti, za vrijeme Prvog svjetskog rata, te će ispričati priču o istrazi u rovovima. 

Oduvijek sam želio da napišem roman o Prvom svjetskom ratu, i mislim da će mi Rajnhart dopustiti da kažem neke stvari o kojima sam oduvijek želio da govorim.

Postoji više priča koje bih želio da ispričam. Svaka od njih će sadržati konkretne stvari koje želim reći o liku Rajnharta i njegovom vremenu i mjestu. Mjesta su vrlo važna za mene. Ona su likovi sami za sebe. Mislim da fascinacija vremenom i mjestom potiče iz moje prošlosti, odrastanja u Africi, i moga rada u UN. Fasciniraju me mjesta, kao i ono što mjesta mogu učiniti za vas. Imam ideje za romane o Rajnhartu vezane za period u Parizu prije Drugog svjetskog rata, u Marseju, u Berlinu, pa čak i ideju za roman o Rajnhartu u Panami!

„Kuća na Palama“ je druga knjiga u kojoj je Sarajevo opet vaš „junak“. Zašto? 

- Činilo se prirodnim da napišem „Kuću na Palama“ o Sarajevu kako bih mogao da završim Rajnhartovo putovanje u tom gradu. Postoje stvari koje Rajnhart radi u „Čovjeku iz Berlina“ koje imaju posljedice. Želio sam da smjestim roman pred kraj rata i pokažem kako se on završava, šta ljudi rade, i kako krivci pokušavaju da pobjegnu od onoga što su učinili. Htio sam da pitam da li je takvom vremenu potrebna posebna vrsta pravde. Šta čovjek poput Rajnharta, koji je policajac i drži se zakona čitav svoj život, čini kada vidi da krivci bježe...?

Radili ste širom svijeta za UN. Jesu li vam ova iskustva pomogla u pisanju?  

- Enormno, pogotovo tokom vremena provedenog na Balkanu. Sva mjesta u kojima sam radio i živio - u Africi, u Rusiji, na Haitiju, u Pakistanu, na Balkanu - naučila su me nečemu, ili sam nešto vidio, ili nešto osjetio. O tome šta se dešava ljudima - običnim ljudima - stavljenim u vanredne situacije.

Rat u Bosni je bila jedna od mojih studentskih opsesija. Moj interes za zemlju je počeo na fakultetu, a kada sam dobio priliku da odem i radim tamo, bio sam jako srećan. Ja sam bio politički savjetnik Misije Ujedinjenih nacija za reformu policijskih snaga u zemlji i sudstva. Dosta vremena sam proveo sa ljudima iz svih dijelova Bosne. Ne samo sa policajcima i sudijama i pravnicima, već i gradonačelnicima i gradskim odbornicima, sa sveštenicima i imamima, sa izbjeglicama i ljudima koji i dalje žive u ruševinama, sa ratnim kriminalcima i onima koji su to preživjeli, sa onima koji su živjeli u ratu i onima koji su pobjegli od njega, sa ženama koje su održale porodice na okupu i muškarcima koji su odustali od života. Počeo sam da gradim sliku u svojim mislima. Stalno sam se pitao, propitivao sebe, šta bih ja učinio na njihovom mjestu? A onda sam počeo da koristim moja iskustva i misli, i stavio sam ih u vrijeme Drugog svjetskog rata, koje je jedno od najsloženijih i najfascinantnijih kakvo možete zamisliti.

U uniformi vojske koju prezire...

- Gregor Rajnhart je njemački obavještajni oficir, bivši berlinski detektiv istjeran iz policije od strane nacista. 

Kada ga prvi put sretnemo u „Čovjeku iz Berlina“, njega proganja ono što je vidio, muče ga noćne more koje se ponavljaju, u uniformi je vojske koju prezire i sa malo razloga da živi.

On je sin, vojnik, muž, otac, prijatelj, policajac, patriota... On je sve to, a nije definisan u jednoj od pomenutih uloga više od drugih. On je čovjek formiran od strane njegovog vremena. On je čovjek kao i svaki drugi. Ponekad jak, ponekad slab. 

Ponekad je u stanju da uradi pravu stvar, a ponekad i previše uplašen. Ponekad ga oblikuju događaji, ponekad je u stanju da ih on oblikuje. Ponekad introspektivan, ali sa inteligencijom da vidi prošlu istinu onoga što se događa oko njega, pa razumije kako su njegova neaktivnost i strah saučesnici u haosu oko njega.

Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: vijesti.me