Jurica Pavičić je poznati hrvatski novinar koga godinama čitamo u Jutarnjem listu. Piše i filmsku kritiku, ali i scenarije i romane. Za Nedeljnik je govorio o krimiću „
Žena s drugog kata“, ali i o „Dari“ i „Aidi“ i „Generalu“, pisanju o ratnim zločinima „s one strane“, devedesetim, HDZ–u i SNS–u, jugonostalgiji...
Jurica Pavičić mi je u periodu rađenja ovog intervjua preporučio neka mesta na Braču u koja nisam stigao na proteklim letovanjima. Onako malo lenji ljudi, kakav sam ja, upitaju se kako sve stignu vredni ljudi kakav je Jurica – i da pišu svake nedelje kolumne, tekstove, filmske kritike, romane, scenarije… i stignu i na zabačena mesta na dalmatinskim ostrvima.
Jurica Pavičić je poznati hrvatski novinar koga godinama čitamo u Jutarnjem listu. Piše i filmsku kritiku, ali i scenarije i romane. Kao novinar dobio je mnoge nagrade, pa i onu „Miljenko Smoje“ od Slobodne Dalmacije.
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom „Ovce od gipsa“, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita 1992.
Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana „Svjedoci“, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu.
Ove godine u Srbiji mu je objavljen roman „Žena s drugog kata“. Krimić, u Dalmaciji, u kojoj ću ove godine ići i u neka mesta po njegovoj preporuci.
Nedavno je objavljen u Srbiji vaš roman „Žena s drugog kata“. Uvek je zanimljivo kod vas u romanima jer imamo uslovno krimi roman, i Dalmaciju. Da li zato što se najviše vidi promena ovih decenija i tranzicija kroz Dalmaciju, gde i spomenici narodnim herojima ustupaju mesto nekretninama za strance? A i sve je okrutnije u idili Mediterana?
Ja nemam problema s tim da me se smješta u ladicu žanrovskog pisca. Dapače – to mi je jako drago. Neki od mojih književnih idola – poput Le Karea, Rut Rendel, Grejama Grina – bili su žanrovski pisci. Kad je knjiga o kojoj govorimo izlazila u Hrvatskoj, ja sam inzistirao da izađe u Profilovoj „crnoj“, žanrovskoj biblioteci u kojoj izlaze Le Kare, Ijan Rankin, Akunjin, Kamileri. Dakle – moje su knjige žanrovske.
Drugo je pitanje kojeg su, međutim, one žanra. Mene nikad nije vuklo pisati klasični detektivski roman – sa neriješenim zločinom na početku, likom istražitelja i s odgonetkom do kraja, jer je to vrsta knjiga koja ima previše zadanu i kodificiranu strukturu, a nema ono što mene najviše zanima kad žanra: suspens i moralnu složenost. Ja volim pisati knjige koje su jednom nogom trileri. Dakle – koje uključuju suspens, mehanizam štoperice, tenziju koja raste, koje imaju lik koji je aktivan i mora donositi odluke, a te ga odluke dovode na moralni tanki led. Volim i čitatelja dovoditi na takav tanki led, uvlačiti ga u situaciju da razumije i identificira se s nečim što je mračno. To je vrsta žanrovskog pisanja koju volim, a u današnjoj je književnosti recimo reprezentira
Džilijen Flin. „Žena s drugog kata“ je od svih mojih knjiga najčišći primjer toga što je moja ideja žanra.
Što se Dalmacije tiče, ona je moja velika novinska i esejistička preokupacija. Posvetio sam tom prostoru svu silu tekstova, a neke od njih sam uvezao u zbirku eseja „Knjiga o jugu“ koja će uskoro izaći u Srbiji. To, međutim, nije razlog – ili bar ne glavni razlog zašto su moje knjige jako lokalne. Ja imam i pomalo strah od toga da u vlastitu prozu uvlačim svoje novinarske teme, jer postoji opasnost da teza zavlada prozom, da likovi postanu glasnogovornici ideja, a knjiga moj portparol. Međutim, istodobno spadam u vrstu pisaca koji mogu pisati samo o svijetu koji vrlo dobro poznaju. To nije vrlina – čak je možda mana.
Uvijek se divim pripovjedačima kao što je tajvanski režiser Ang Li kojem je jedan film adaptacija Džejn Ostin, drugi kineski borilački ep, treći drama o Americi sedamdesetih, a u svima imate dojam da taj čovjek zna sve o svijetu kojim se bavi. Ja nemam tu sposobnost. Ja mogu pisati samo u svijetu koji znam do detalja – moram znati gdje i kako ljudi žive, što im u kući visi na zidu, što jedu, što rade, koliko zarađuju, koji auto voze…
Volim knjige i igrane filmove koji su ujedno napola dokumentarci o nekom društvu i stvarnosti – pa se onda trudim da i moje budu takve. Tako da ne bježim od egide „zavičajnog pisca“, iako je ona u našim kulturama potcjenjujuća. Fokner, Flaneri O’Konor, Selimović i
Andrić su bili zavičajni pisci.
Ali kod vas u romanima ne bude samo muljanje i kriminal sa nekretninama, zločin zbog novca, nego ratni zločin, kao u „Ovcama od gipsa“? Tada ste pored priznanja za odličan roman dobijali priznanja za hrabrost, a da li je bilo pretnji da će vam neko staviti eksploziv pod automobil ili pred kuću kao što to rade u ovom romanu?
Čudno je to bilo s recepcijom „Ovaca“. Ta je knjiga izišla nedugo nakon rata – pod sam kraj 1997, praktički u samizdatu. Pretvorila se u književno–društvenu temu. Bila je to prva knjiga o ratnim zločinima koja se bavila time što su „naši“ napravili „njihovima“ (i zadugo jedina, koliko znam). Drugo, bila je to jedna od prvih žanrovskih knjiga o ratu. Imala je pres–kliping debeo kao palac, veliki odjek, i ma koliko to bilo neobično, nije u biti bilo političkih napada, niti ikakvih osobnih neugodnosti. Čak mi je u Berlinu ambasada organizirala književno gostovanje.
Stvari su se međutim promijenile nakon 2000, kad je na vlast došla ljevica, a Vinko Brešan je počeo pripremati i snimio film „Svjedoci“ po toj knjizi. Jednom dijelu nacionalističke scene kao da se činilo „aha, sad je to nova službena verzija o našem ratu“, moguće je da su to pročitali kao programatski projekt nove vlasti, moguće i to da film više žulja jer je vidljiviji i popularniji od knjige, a moguće je problem bio i u tome što je film igrao na Berlinalu i dobio nagradu. Znate taj kliše, „prodaju svoju zemlju za bjelosvetske pohvale“, on postoji još od crnog vala 1969, pa do današnjih reakcija na – recimo – filmove Ognjena Glavonića. E – to se i nama tada dogodilo. Počelo je gunđanje.
Dan prije premijere na HTV–u je organizirana diskusija u kojoj su intelektualci raspravljali „za“ i „protiv“ filma, a da su svi jasno rekli da ga nisu gledali. U nekim gradovima „patriotskiji“ su gradonačelnici priječili da film igra u gradskim kinima. Tako je recimo bilo u Dubrovniku gdje je gradonačelnica tada bila Dubravka Šuica. A znate što sad Šuica radi? Potpredsjednica je Europske komisije. Zamjenica je Ursule fon der Lajen kao hrvatski predstavnik u EK.
U Jutarnjem listu pišete i filmske kritike. Ove godine se uzdrmalo oko „Dare iz Jasenovca“ i „Quo vadis, Aida“ a vi ste pisali o oba. Da li zaista filmovi toliko mogu uzdrmati i promeniti stvari kad se razni patrioti toliko potresaju?
Ta dva filma i treba i ne treba stavljati u istu košaru. Ima ih smisla povezivati, jer su oba epopeje koje se bave temeljnom nacionalnom traumom, najvećim stradavanjem vlastitog naroda od ruke drugog. Oba su utoliko politički poželjni patriotski spektakli. No – tu sličnost staje. Jer, „Aida“ je vrlo dobar film, „Dara“ vrlo loš. „Aida“ se ne bavi onim što su u Srebrenici napravili Srbi: ona se bavi onim što su u Srebrenici (ne)napravili Nizozemci – to je upravo i razlog zašto Zapad treba taj film, jer taj film Zapad suočava s njihovom krivnjom, ne Mladićevom. Također, Jasmila Žbanić je redateljica koja razumije svijet art–filma. Ona je napravila točno onakav film kakav treba napraviti da bi on uspio, i s tim filmom je napravila točno onakve korake kakve treba napraviti da se dođe do Mostre ili Oskara.
Što se „Dare“ tiče, ona je naprosto bila političko–financijska špekulacija Vučićeve vlasti. Njima nikad nije ni palo na pamet da će taj film ozbiljno ići na Oskare. Jer da jeste, uzeli bi režisera s pravim filmskim referencama. Da jeste, ne bi ignorirali pedeset godina intelektualne debate u reprezentaciji Holokausta i ne bi snimili film koji radi točno ono što se u toj reprezentaciji smatra neumjesnim, pogrešnim i kontraproduktivnim. Da jeste, onda bi kao prvi korak probali ući na neki od velikih festival (kao „Aida“ u Veneciju), pa prošli festivalski ciklus, pa kino distribuciju, a ne bi preko koljena kandidirali nepogledani film, pa ga hitro pustili na TV devalvirajući vlastiti proizvod.
I Vrdoljakov „General“ i „Dara iz Jasenovca“ na kraju su ispali skupi promašaji, kako to da nijedan državni filmski projekat ne uspe i završi se u fijasku?
Pa, zato jer je državni. Jer – proizlazi iz ideološke, a nerijetko i lopovske špekulacije, a ne iz kreativnog impulsa. Inače, priča o „Generalu“ baš je ovih dana završila ironičnim zadnjim poglavljem: Vrdoljakova obiteljska firma je zbog filma bankrotirala, ostali su dužni skoro 100.000 eura, a hrpa glumaca i filmskih radnika koji su taj film radili začepljenog nosa samo zbog love sad su ostali bez honorara, neisplaćeni, što me zlurado veseli.
Za nas je u Hrvatskoj zapravo dobro što je „General“ ispao upravo redikulozno loš i što je masovno ismijan, jer je svima postalo jasno na što bi sličila kinematografija da su je osvojili nacionalisti, ratni veteran i desni bukači. Ovako je vlast odustala od toga da programski prtlja po filmu, a filmaši su se pomalo prepali pa sad rjeđe čačkaju po baš osjetljivim temama. Zavladao je neki filmski, domobranski detant.
U recenziji serije „Porodica“ vi hvalite seriju, a pišete i da je izazvala podeljenost, a i da pokazuje do koje je mere Srbija ostala pod njegovim stokholmskim sindromom. Vi često pišete o Srbiji i kroz recenzije serija, pa i o reakciji Beograda na Dežulovićev intervju. Gde je vama danas Srbija?
Jako sam zabrinut za Srbiju. Ona je danas talac jednog opasnog autokrata lišenog ideologije koji je zarobio sve, od urbanizma do medija i od lokalne samouprave do telekoma i energetike. Problem je s Vučićem što je on Zelig koji usisava sve: jedan dan je Slobo, drugi dan Đinđić, treći dan je monarhist, peti dan modernizator, pa prorus, pa proeuropejac, a to može biti jer je zapravo ništa, prazni idejni skup, goli skelet moći i vlasti oko kojeg se vješaju ekonomski ovisni sateliti.
Ono što se događa s urbanizmom Beograda je metafora te vlasti: red retro–povijesnog kiča, red masakriranja javnih dobara, red gole korupcije, red blještave kvazimodernizacije. Ono što s nacionalistima uvijek možete biti sigurni jeste da će uništiti zdravi, kreativni identitet nacije, a to je točno ono što vučićizam radi – i kad je u pitanju željeznička stanica, i kad je u pitanju film. U nekim aspektima Vučić je čak veći problem od Miloševića, jer kad ste imali Miloševića, imali ste kao opozicionar ili kontrakultura rame za plakanje, imali ste Sorosa, NGO–e, pomoć Zapada… a Vučić je danas član Europske pučke stranke i sjedi u klubu s Plenkovićem, Kurcom i Angelom Merkel.
Koje su sličnosti između Hrvatske i Srbije, osim u debaklima patriotskih filmova, i razlike? Da li se napreduje u tom odnosu osim u slušanju hitova iz obe zemlje?
Najveća sličnost je što su u obje zemlje nacionalističke ideologije devedesetih pobijedile – osvojile školu, TV, javni govor. Pa tako danas u Hrvatskoj nastane prava konsternacija kad netko izrekne nešto negativno o Tuđmanu ili Stepincu, što je čak i 1998. ili 1999. bilo normalno. Dva light–nacionalistička narativa su, blago zaglađena po rubovima, preneseni mlađoj generaciji kroz školu i TV kao Istina. Sličnost je što postoji jedna dominantna The Stranka koja je prodrla u sve pore društva: u Hrvatskoj ćete HDZ naći svuda, od turističke zajednice do olimpijskog odbora i vatrogasne zajednice. Ima međutim razlika. U Hrvatskoj je puno jači i gori utjecaj crkve. U Hrvatskoj postoje veliki otoci lokalne vlasti koje kontrolira opozicija, a za koji tjedan će jedan od njih opet postati i Zagreb. U Hrvatskoj se s „Možemo!“ pojavio ozbiljan zametak moderne zelene ljevice.
Najveća razlika je u tome što su u Hrvatskoj veliki biznisi puno autonomniji od izvršne politike. U Hrvatskoj su veliki tržišni akteri Deutsche Telekom, Vodaphone, austrijske, ruske i talijanske banke, British American Tobacco – oni ne moraju ići kod Plenkovića po mišljenje, jer je za njihove vlasnike Plenković patuljak, a Hrvatska patuljčica. Hrvatska se zapravo vratila u status koji joj je kroz povijest uvijek bio najmiliji: opet je kolonija.
Odavde se od doba Jugoslavije gledalo u hrvatski print. Nekad u Polet i Start, kasnije u Globus, Jutarnji je bio i često model za srpske dnevne novine. Gde je danas hrvatski print i mediji uopšte? Zašto nema više nekog bitnog tjednika i mjesečnika, Globus skoro pa i ne izlazi? I kako poredite hrvatske i srpske medije?
Globus izlazi, ali kao dvotjednik. Politički tjednici su inače u svijetu u krizi, kao da ih je novi medijski pejzaž pojeo. U Hrvatskoj njihovu su funkciju dijelom preuzeli politički portali – ima ih par dobrih – a dijelom vikend izdanja dnevnih novina, poput subotnjeg podliska „Magazin“ Jutarnjeg lista u kojem kolumne imamo
Ante Tomić, Igor Mandić,
Slavenka Drakulić i ja.
Što se usporedbe medijskih pejzaža tiče, čini mi se da je najveća razlika ta što u Hrvatskoj ne postoji nešto što je u Srbiji jako uočljivo, a to su prorežimski, toksični tabloidi koji grizu gdje ih vlast nahuška. U Hrvatskoj postoji samo jedan tabloid na malom formatu – 24 sata – ali i on je opozicijski.
Pisali ste o seriji „Porodica“, a vaš roman „Žena s drugog kata“ počinje rečenicom: „Suzana će joj reći: sve bi bilo drukčije da tog dana nismo otišle tamo.“ Da li bi bilo sve drugačije na ovom prostoru da recimo nije bilo glavnog junaka serije „Porodica“ u stvarnosti, Tuđmana, Izetbegovića… Da li bi sve bilo drugačije ili život nije serija i ne zavisi uvek od glavnih junaka nego od scenarija?
Ja sam davno studirao povijest i od profesora naučio da se povijest ne smije baviti onim: što bi bilo da bi bilo. Nema paralelnih mogućih svjetova. Ovaj se dogodio jer je bio jedini moguć. Nažalost. Bilo bi bolje da nije tako, ali jest. Ja se inače kulturološki smatram Jugoslavenom, identitetski osjećam napola svojim i Ohrid i Sloveniju i Vojvodinu, to je neki moj mentalni prostor, uvijek ću navijati za Crnu Goru u vaterpolu ili Srbiju u rukometu kad igraju s nekim trećim. Ali – kad govorimo o paralelnim povijestima – iskreno: biste li željeli živjeti u višestranačkoj demokraciji u kojoj bi stranački i parlamentarni život činili u jednom klupku Kolinda, Vučić, Dodik, Janša, Gruevski, Čović… bog nas pomogo!
Razgovarao: Branko Rosić
Izvor: Nedeljnik