Laguna - Bukmarker - „Grad devojaka“ nam donosi roman pun ludorija, ljubavi i alkohola, u Njujorku, četrdesetih godina - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

„Grad devojaka“ nam donosi roman pun ludorija, ljubavi i alkohola, u Njujorku, četrdesetih godina

U prvim primercima „Grada devojaka“, Elizabet Gilbert je čitaocima napisala poruku u kojoj tvrdi da želi da njen novi roman „klizi poput šampanjca – da bude lagan i živahan, svež i zabavan.“ Gilbert ima veliki broj obožavatelja otkad je objavila knjigu „Jedi, moli, voli“ 2006. godine. Ali ona mora da zna da je napisala složeniju i komplikovaniju knjigu od onoga što je u poruci opisala kao dobru alternativu emotivnim romanima poput „Ane Karenjine“: „Čini se da žena ni u fikciji ne sme da traži seksualno zadovoljstvo a da ne završi pod točkovima voza.“

Pošteno. Ali kako onda da reagujemo kada njena dvadesetogodišnja junakinja, u naletu svog prvog ozbiljnog orgazma „vrišti kao da ju je pregazio voz“? Vivijan Moris, koja je upravo napustila koledž, verovatno ne shvata to što je rekla, ali Gilbertova sigurno shvata. A jezik koji koristi u ostatku ove scene teško da opisuje neki radostan događaj: „Ugrizla sam mu ruku kao kada ranjeni vojnik zagrize metak. A onda sam... manje-više umrla.“ Da li je njoj uopšte zabavno?

Istina, u prvoj polovini „Grada devojaka“ ima dosta nepromišljenog vođenja ljubavi, opijanja i noćnog provoda, kao i detaljnog, komičnog prikaza Vivijaninog gubljenja nevinosti – „Drži se čvrsto, sada ću ući u tebe“ – i neke duboko istražene nostalgije. U leto 1940. godine, posle svog debakla na koledžu, Vivijan se seli u Njujork, kako bi živela sa svojom tetkom, hrabrom lezbejkom, koja upravlja ne tako sjajnom pozorišnom grupom, a scene starog Njujorka su jasne i brze. U društvu nekada poznate debitantke Brende Frejzer, Vivijan ide u 52. ulicu kako bi slušala Luisa Primu, te se druži sa izvođačima koji igraju u pozorišnoj grupi njene tetke, u Tuts šorsu, El Maroku i klubu Stork. „Izašla sam sa šou-gerlama, pružile smo seks nekim plejbojima, ispijale nizove koktela na tuđ račun, ludovale od provoda. Na kraju smo se potrudile da stignemo kući pre nego što izađe sunce, a osećale smo se kao da plivamo kroz kaljugu.“ Ta metafora pruža potreban šamar realnosti, kao i to što Vivijan nije uspela da upamti ono što je Bili Holidej pevao: „Imala sam menstruaciju i bila sam loše raspoložena, jer je dečko koji mi se svideo upravo otišao sa drugom devojkom.“

Kada Vivijanina tetka konačno održi uspešnu predstavu pod nazivom „Grad devojaka“, Gilbertova komentariše u stilu Bruks Atkinson, Hejvuda Bruna i Voltera Vinčela, i uključuje  odlomak iz njujorškog profila o zvezdama, autora Aleksandra Vulkota. Njeno evociranje prohujalog pozorišnog sveta nagoveštava zakulisne filmske klasike tog vremena, a ljudi iz pozorišta koje opisuje u knjigama, razgovaraju baš kao i ljudi iz pozorišta u stvarnom svetu. U stvari, jedan od njih dao je jedan dobro poznat savet koji je stara profesionalka Bibi Danijels dala uplašenoj Rubi Keler: „Imajte na umu da ova publika večeras nije došla ovamo zato što želi da vas mrzi. Došla je zato što želi da vas voli.“

Zabava prestaje nakon Vivijaninog lošeg ponašanja, kada završi u krevetu, sa igračicom i mužem poznate glumice, a zatim mora da pretrpi široku paletu verbalnog zlostavljanja.

To je polovina knjige nakon koje počinje Vivijenin drugi život. Ona se vraća u Njujork, postaje krojačica specijalizovana za venčanice, platonski živi sa svojom poslovnom partnerkom i pronalazi ljubav svog života – veterana iz Drugog svetskog rata, čiji ga PTSP sprečava da ostvari bilo kakav fizički kontakt sa njom – i nema seksualne avanture sa raznim muškarcima, koji su primetni samo zbog nejasnog utiska koji ostavljaju.

Paradoksalno, upravo ta otvorenost i poigravanje književnim obrascima jesu ono zbog čega „Grad devojaka“ vredi pročitati. To nije jednostavna priča o seksualnoj slobodi i nije operska sila; to je priča o konfliktnoj, usamljenoj ženi, koja je od samostalanog život napravila ono što je najbolje mogla. Ako uobičajeni narativni oblici nisu odgovarali njenom iskustvu i životu, izgleda da se ni ona ni njen tvorac nisu zabrinuli zbog toga.

Autor: Dejvid Gejts
Izvor: nytimes.com
Prevod: Lidija Janjić


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.