Laguna - Bukmarker - Enes Halilović: Ko je spreman da gubi, gotov je da izgubi i svoj grob - Knjige o kojima se priča
VestiIntervjuiPromocijeAkcijeKnjiževni klubPrikazi#knjigoljupci#TriRajkeVideoKolumneNagradeKalendar

Enes Halilović: Ko je spreman da gubi, gotov je da izgubi i svoj grob

Na prvi pogled priča novog romana Enesa Halilovića „Ljudi bez grobova” (u izdanju Lagune) stara je kao vreme: mladić se zaljubio, ali mu devojku nisu dali. Zatim je postao ogorčen i osvetio se mnogima, a potera za njim trajala je 47 dana, dok ga nisu izdali oni kojima je verovao. Međutim, kada čujemo lični glas pripovedača, kada upoznamo pojedinosti mnogih života koji su dotakli njegov, i uvidimo koliko snažno on želi da sazna istinu o ocu, onda ova pripovest postaje osobena, ali i srodna prethodnim Halilovićevim romanima „Epu o vodi” i „Ako dugo gledaš u ponor”, te zbirkama pripovedaka: „Potomci odbijenih prosaca”; „Kapilarne pojave” i „Čudna knjiga”, ali i njegovim poetskim knjigama, od „Srednjeg slova” do „Bangladeša”.



U fokusu vašeg novog romana je antijunak, neka vrsta hajduka novog doba, odmetnika od sistema, odbijenog prosca. Kako nastaju ovakvi ljudi, i čitave generacije „odbijenih prosaca” i ljudi „bez grobova”?

Nisam hrabar da se izjasnim ko je glavni junak mog romana. Odmetnik jeste gorivo ove proze, odmetnuo se u ono mužjačko doba kad beše izazov boriti se za naklonost žene. On je poniženi. On je uvređeni. On je prezreni i rečima progonjeni, i baš to ga je motivisalo da se odmetne i puškom deli pravdu i nepravdu. U mnoge ljubavne tragedije utkan je socijalni status, kao srušen most među obalama. Onaj koji je spreman da gubi, gotov je da izgubi i svoj grob, ali istorija nas uči da su mnogi ljudi ostali bez grobova, naročito oni koji su završili na gomilama, u masovnim grobnicama. Želeo sam da postupim kao Kurosava, koji daje intermeco, i kao Sofokle, kroz čiju tragediju se čuje hor. U ovom slučaju to su streljani đaci u Kragujevcu, o kojima pevaju glasovi svedoka.

U sva tri romana dali ste po dva dodatka. Da li je to postalo pravilo koje želite da sledite u narednim romanima, ako ih bude?

Poezija zapljuskuje obale faktografije. Ne znam da li ću se toga držati u budućnosti. Ne razmišljam o budućnosti. Ja živim sada i ovde. Moja olovka piše o ovom trenutku iako sam zagledan u prošlost. Od prošlosti do nas dolazi samo faktografija i umetnost, a moj cilj je da objedinim istinu i veštinu.

Na koji način se pak formiraju ovakve priče u narodu, kako u medijima, a kako na osnovu svega toga u piscu, u vama?

Ima više vrsta ljudi bez grobova, ali ako me pitate o ovoj vrsti kojoj pripada moj odmetnik – jasno ću reći, tamo gde se malo šta dešava, iz humusa svakodnevice niče mit. Ja sam tragao za mojim ocem, za odmetnikom koga su jurile puške i psi tragači. Pre ishoda narod je počeo odmetniku pridavati mitske karakteristike: govorili su da čuje kao vuk, vidi u mraku kao sova... Taj slučaj su pratili mediji. Svedoci su sačuvali sećanja, novine su sačuvale olovo, a postoji i arhivska građa. Još kao dečak, sa prvim stihovima, zapisao sam prve beleške o ovoj temi i istraživao sam 28 godina. Najdragocenija su mi bila sećanja svedoka, jer postoji jedan literarni – sve što čovek zapamti, postaje literatura. Tuđa istina postala je moja istina, tuđa laž postala je i moja laž. Tamo gde nisam našao pisane podatke, oslonih se na maštu. A kad je roman u pitanju, mašti treba najviše verovati.

I vaši prethodni romani i pripovetke utemeljeni su na „pričama o precima”, o prošlosti, a uobličeni su kao skaz. Koliko vam znači uticaj narodne književnosti?

U književnosti ne mogu da odvojim tradicionalno od opšteg, jer sve što je vredno automatski postaje tradicija neprekinutog niza. Za mene, književnost je nedeljiv organizam. Ona se, kroz vreme, presipa od naroda ka autoru i od autora ka narodu. Još kao dete posrkao sam mleko narodne književnosti, to su bile bajke mnogih naroda sveta, naročito korejske, eskimske, arapske, indijske, ruske... Majka mi je to čitala pre nego što sam krenuo u školu. Kasnije, bio sam opčinjen i epskom narodnom poezijom, ali taj uticaj se ne može smatrati primarnim, jer sam pratio celokupnu istoriju literature. Ko je čitao moj „Manifest kvantumizma”, gde spajam kvantnu fiziku, lingvistiku, agronomiju i poeziju, videće da je istorija literature kao istorija automobila – stalno izlaze novi modeli, ali svaki automobil i dalje ima točak. Dakle, istinska književnost treba da ima klicu poetsku, i nadgradnju. Ne bih da se branim od uticaja svega što je prošlo, ali sam dao čitaocu i da rešava Goldbahovu hipotezu; svako ko je željan i žedan moderniteta neka se suoči sa problemom iz teorije brojeva koji omeđava moju fabulu.

Vaš roman može da se čita i kao rasprava o govoru, o nastanku umetničkog dela. Kako opisujete stvaralački proces, ono u njemu što se ponese iz detinjstva?

Nikada se čovek ne izvuče iz ljušture detinjstva. Nemoguće je osloboditi se strahova i odbaciti fascinacije iz onog doba kad su noge bile male, a oči velike. Prema stavovima i raspoloženju, svaki čovek je dugo antena svoje majke, nešto manje svog oca. A ja sam sada krenuo koracima deteta koje nema majku, a traga za ocem. Želeo sam da progovorim o mucanju, o pripadanju i nepripadanju. Pisac, šta god pričao, ulazi u podrum detinjstva i tumara, napipava materijalizovane događaje. Kad bejah dete, nisam znao šta ću biti, ali sve što se tada zbivalo, kao da se odigralo da bih bio baš ovo što jesam. Svakog jutra otključavam svoje snove, a prethodno sam svake večeri zaključao svoje pamćenje. Piščeva priča je priča njegove podsvesti.

Mnogo je ljudske nesreće opisano u ovoj prozi. Zašto je vaše viđenje života tako blisko tragizmu?

Humor možda nije jedini lek, ali je efikasan lek koji leči od svega. Svako treba da plače kad mu se plače i da govori ono o čemu inače ne govori. Ovaj svet nije samo tragedija. Baš kao i Crnjanski, i ja mogu reći ‒ bio je to težak život, ali ja sam srećan čovek. Reč koju kazujem ne pripada samo meni. Koliko god knjiga napisao, pisac jednu priču priča i jednu pesmu peva. Naslov svih piščevih knjiga je piščevo ime i prezime. Jedno otkriva drugo, kao što rekoh u „Bangladešu”, Arhimedov zakon je otkriven kod vode, a važi za sve fluide. Pričanje je savladavanje pričanja, borba sa jezikom u kojoj držimo kao oružje sav vidljivi materijal sveta i sve ono pred čim naše srce poskakuje.

Razgovarala: Marina Vulićević
Izvor: politika.rs


Podelite na društvenim mrežama:

Povezani naslovi
mir je sve što nam treba predstavljena knjiga povratak u mir siniše ubovića laguna knjige Mir je sve što nam treba – predstavljena knjiga „Povratak u mir“ Siniše Ubovića
20.09.2024.
Nije postojao bolji način da Siniša Ubović dođe na promociju svoje knjige „Povratak u mir“, na koju je zbog velike gužve u gradu (čitaj igrala je Crvena zvezda) kasnio 15 minuta, nego da na delu prove...
više
ante tomić volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje laguna knjige Ante Tomić: Volim da kod čitalaca stvorim ugodno osećanje
20.09.2024.
Govori se često da nas izbeglice ugrožavaju, da će uništiti naš način života i kulturu. Meni je bilo bitno da napišem da smo se mi na Mediteranu uvek mešali, da je ovo naš zajednički zavičaj, i hrišća...
više
predstavljanje knjige put carstva vranama na radost 24 septembra laguna knjige Predstavljanje knjige „Put carstva: Vranama na radost“ 24. septembra
20.09.2024.
U utorak 24. septembra od 18 sati u kafeteriji Bukmarker knjižare Delfi SKC biće predstavljena knjiga Mladena Nestorovića „Put carstva: Vranama na radost“.   O knjizi će, pored autora, govo...
više
prikaz romana zmajeva žena ane atanasković  laguna knjige Prikaz romana „Zmajeva žena“ Ane Atanasković:
20.09.2024.
Često se setim da je moja nastavnica srpskog jezika, koja mi je i dan-danas uzor, rekla da profesori književnosti ne moraju da znaju sadržaj svih književnih dela koja su pročitali nego treba da budu o...
više

Naš sajt koristi kolačiće koji služe da poboljšaju vaše korisničko iskustvo, analiziraju posete sajtu na sajtu i prikazuju adekvatne reklame odabranoj publici. Posetom ovog sajta, vi se slažete sa korišćenjem kolačiča u skladu sa našom Politikom korišćenja kolačiča.