Čitaoci su žedni mora

Nikola Malović (Kotor, 1970) – najnagrađivaniji je naš obalni pisac i jedini savremeni s kojim domaća književnost tematski izlazi na more.

Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, član je Srpskog književnog društva, i jedan od osnivača Grupe P-70.

Autor je desetak knjiga, romana, zbirki kratkih priča, dokumentarne proze i fotomonografija. Poznat po romanima „Lutajući Bokelj“ (Laguna, 9 izdanja) i „Jedro nade“ (Laguna, 4 izdanja)

Dobitnik je nagrada „Borislav Pekić“, „Laza Kostić“, „Majstorsko pismo“, „Lazar Komarčić“, Oktobarske nagrade grada Herceg Novog, “Pero despota Stefana Lazarevića”, „Pečat vremena“, „Borisav Stanković i „Branko Ćopić“.
 
Kada i kako ste počeli svoju spisateljsku karijeru?

Teško je odrediti trenutak u kome pisanje kao usputna mentalna zabava prerasta u strast, u umjetnost. Ako bih morao da prelomim, kazao bih da se to dogodilo tokom studija književnosti.

Niti jedan me profesor nije upozorio da je pisanje maraton, a kada sam to shvatio, postalo je prekasno. Objasniću ovu naizgled neobičnu misao nešto kasnije...
 
Na koji način nalazite inspiraciju?

Rekao bih da se na početku karijere „nalazi inspiracija“, a da se u nastavku modelira stvarnost.

Kada pravu iliti lijepu književnost imamo na umu, a to je najviši stepen umjetnosti pisane riječi, uvijek baratate trima mega-temama: Bogom, ljubavlju i smrću. Dakako, postoji paralelno i literatura za zabavu, za čitanje pod suncobranom na plaži, s malo istorije, s više ljubavi, nekom konkretnom geografijom, zapletom, i raspletom.

Kada govorimo o književnosti kao umjetnosti danas – imamo problem: stvarnost se ubrzala do te mjere da je lijepa književnost sve teže prati. Jer, čak su i dnevne novine zastarjele čim se pojave.
 
Da li Vam se ikad dogodilo da se izdavačima nije svidjela vaša ideja?

Zaista ne. Danas imam četiri istovremena izdavača, s prvom ljubavlju spram Lagune, najveće i najprofesionalnije izdavačke kuće na Balkanu.

Izdavači su sve vrijeme imali povjerenje da će ono što pišem ponuditi čitaocima priču iz drugog, oneobičenog ugla, te da će uvijek imati more, što je važno za naglasiti.

Mora je uvijek bilo malo u književnosti. Čitaoci su oduvijek žedni mora.
 
Recite nam nešto više o grupi P-70?

Nas petorica nagrađivanih i tiražnih pisaca, od Subotice, Beograda, preko Niša do Herceg Novog, osnovali smo prije 9 godina Grupu P-70. Generacijski bliski jer smo rođeni 70-ih godina prošlog vijeka, Slobodan Vladušić, Vladimir Kecmanović, Dejan Stojiljković, moja malenkost i Marko Krstić, napravili smo prvu grupu u srpskoj književnosti nakon 30 godina.

Za razliku od prethodnih, našu književnu grupu ne vezuje programski manifest, već odluka da pišemo po diktatu savjesti. Ne po bilo čijem drugom diktatu. Ne bismo da robujemo dotacijama i sponzorstvima.

Imamo jasan stav prema političkim, seksualnim, teološkim i ostalim temama, nemamo problem s identitetom, što opet ne znači da, poput mene u romanu „Jedro nade“, ne gradimo junake koji su okruženi homoseksualcima kad i činjenicom da danas, posebno u Evropi i Americi, ljudi više nemaju vjere u Boga.
 
Imate li omiljenu knjigu ili priču koju ste napisali?

Svaki je roman u trenutku rađanja bio stepenica više u odnosu na onu donju, i ostao je reper u odnosu na teme koje druga djela ne tretiraju. Rečenica jeste komplikovana pa je možda valja pročitati još jednom, jer se na jednostavan način ne može kazati koje dijete više volite.
 
Šta trenutno čitate?

Upravo sam pročitao knjigu koja mi je na stand by bila dvije godine – „Sveti oganj“ grčkog autora Harisa Skarlakidisa. Za temu ima čudesno pojavljivanje Svetog ognja, tj. vatre ni iz čega, svake subote po pravoslavnom kalendaru, u Jerusalimu, na Veliku subotu, a tokom molitve jerusalimskog patrijarha (uvijek Grka).

Knjiga je sastavljena od 45 istorijskih svjedočanstava tokom 10 vjekova. Godine 1192. kada je najčuveniji islamski vojskovođa Saladin povratio Jerusalim od krstaša – prisustvovao je pojavljivanju Svetog ognja. Vjerujući da je po srijedi neka hrišćanska urota, naredio je da se plamen u kandilu na Hristovom grobu ugasi, i opet i opet, a vatra se triput!, svjedoče neoborivi izvori, pa i sam Saladin, opet i opet pojavljivala. Kao i 7. aprila 2018, na Veliku subotu.

Kada bi mi neko rekao daj mi makar jedan dokaz da Bog postoji pa ću povjerovati, ja bih dao knjigu „Sveti oganj“ Harisa Skarlakidisa.
 
Koji je vaš omiljeni pisac?

Nekad sam ih imao, kao đak i student. Danas mogu da govorim samo o piscima koji su na mene uticali. No bi, plašim se, meni kao profesoru književnosti, spisak bio podugačak.

Budući da forma vašeg pitanja traži ime, hajde da obrvama učinim mig na Andrića i Pavića.
 
Koji savjet biste dali mladim piscima?

Da ne pišu.

Ovdje nastavljam odgovor koji dugujem od vašeg prvog pitanja.

Pisanje je maraton.

Da bi se, kao i u svemu, napravila karijera, potrebno je 20 godina. U neku ruku, tek tu počinje prava priča, nakon 20 godina mukotrpnog rada.

Tokom ove maratonske trke, dok drugi ljudi realno žive, izlaze, zabavljaju se, pisac više nalikuje kakvom usamljenom monahu negoli slavnoj i poznatoj osobi. To što ga ima na televiziji ili u pisanim intervjuima ipak ne znači da čitanje kao sakralni vid života odumire. Ipak, ukoliko mladi pisac ne može da zaspi bez rada na novoj priči, tu pomoći nema, on će, ili ona, postati pisac despite all.
 
Naš sajt se bavi očuvanjem kulturnih i istorijskih vrijednosti. Jedna od dominantnih tema je privatizacija Mamule. Da li biste mogli da nam date komentar o tome?

Ono što mnogi danas zovu državom Crnom Gorom postalo je provizorijumom za bogaćenje vladajuće manjine. Umjesto da se bore za stvarnu samostalnost, za stvarnu suverenost, za stvarnu domaćinsku privredu, za kvalitetno školstvo, funkcionalno sudstvo i respektabilno zdravstvo, te političke hulje, te na zapadne uzore ugledane bitange kupuju političko vrijeme prodajući narodna dobra. Te tako i ostrvo Mamulu, koje je ekološki biser na ulazu u Boku Kotorsku, jedini fjord na Mediteranu.

Mamula je tokom istorije bila koncentracioni logor u kome su pogubljeni mnogi rodoljubi. Da se od austrijske tvrđave na ostrvu napravi elitni hotel, pa neka je i sa antifašističkom spomen-sobom, nije etično. To što prije svega Herceg Novi nije imao ideju šta da radi svih ovih decenija sa zapuštenom Mamulom – dokazuje da se grad koga je 1382. osnovao jedan kralj, i u kome je rezidenciju imao suveren Josip Broz Tito – nedopustivo provincijalizovao.

Ne mora sve što oko vidi da bude nečije, da bude pod zakupom, ili u vlasništvu. Država Crna Gora, najmanja ex-YU republičica, sa sebe, kao i Srbija, time što prodaje organe, a Mamula to jeste, jedu same sebe. Tuđim ustima.
 
Autor: Matej Pašeta
Izvor: Kultura Magazine