Boka Kotorska ima kulturnu autonomiju čak i kad je ne traži

Nikola Malović je, ne računamo li klasike poput Sima Matavulja koji je predavao italijanski jezik u Srpskoj pomorskoj školi u Herceg Novom – najnagrađivaniji srpski obalni pisac, imalac 10 nagrada, autor je dva romana, nekoliko zbirki priča, novela u dramskoj formi, eseja, biografija, fotomonografija... Obnovitelj je najstarijeg regionalnog klasičnog knjižarstva (Jovo Sekulović, Herceg Novi, 1898), izdavač je, i urednik edicije „Bokeljologija“ knjižarske i izdavačke kuće Knjižara So. Jedanaesta je generacija onih koji su u Boku Kotorsku došli 1694. g, nedugo poslije oslobađanja Boke od Turaka.

Koliko dugo ste vi, zapravo, pisac?

Prošle godine sam zaboravio da proslavim 20 godina spisateljske karijere. Otprilike je baš toliko potrebno: 20 godina da se napravi jedna pristojna karijera. Za petinu vijeka dogode se piscu prve ozbiljne nagrade, dogode se susreti sa čitaocima koji su vaš roman pročitali po fascinantnih 10 puta, dogode se trenuci kada plačete dok završavate neki tekst, kao onomad kad sam zatvarao priču o bokeškoj Penelopi, Jacinti Miović Kunić (19. v), koja je 25 godina čekala muža da joj se vrati sa mora, u Perastu, radeći na goblenu što ga je završila vlastitom sijedom kosom. Muža pomorca nije dočekala, a oslijepila je na kraju. Iza nje je ostao unikatni goblen koji predstavlja kopija ostrvske ikone Gospe od Škrpjela, sa 700 uboda po kvadratnom centimetru, pri čemu je Vilerov goblen u odnsou na Peraški goblen dječja igra.

Književni krugovi šapuću o vašem novom romanu? O čemu se radi? Koje granice sada pomijerate?

Biće to „Galeb koji se smeje – roman ze decu i odrasle“, s ekavskim naslovom, napisan u potpunosti na srpskoj ijekavici, što u ovom književno-istorijskom trenutku ima smisla.

Glavni junak je galeb Simon, najveća mediteranska ptica, Larus cachinnans, koji živi na Mamuli, pustom ostrvu na ulazu u Zaliv, odakle će njega i sve njegove otjerati mašine Agencije za razvoj da bi na ostrvu koje je nekad bilo koncentracioni logor, u kome su tamnovala djeca, postao luksuzni hotel, mjesto za odabrane. Dogodiće se ljubavna priča sa galebicom Anom, koja je iz Kotora, čiji preci pamte Nemanjiće. I još mnogo toga će se zbiti u ovoj angažovanoj bajci u kojoj će se kao pisac koji u svakom svom romanu pominje galebove – pojaviti i Nikola Malović na pragu hercegnovske Knjižare So!

Mnogi vas pitaju: da li ćete uvijek tematski ostati u Boki Kotorskoj?

Uporno odgovaram da ne znam što bi srpska književvnost dobila time ako bih se ja tematski dislocirao, premda, što vrijeme više prolazi, sve je logičnija moja transformacija u autora koji na more gleda možda iz nekog kontinentalnog rakursa, ili ga pak tek pominje – budući da nema bića na Planeti koje nema more u umu.

Nemojmo se zavaravati: nema mnogo romana koji na maestralan način tretiraju more. Čikam čitaoca da kao iz puške nabroji 10 naslova sa morskom ili pomorskom tematikom: 20.000 milja pod morem, Robinson Kruso, Starac i more, Mobi dik...?

Zašto ste odbili ponudu Ministarstva kulture Republike Srbije da prošle godine predstavljate srpsku književnost, prvo u Pekingu, a onda u Moskvi?

Zato što želim da dokažem kako je teza po kojoj sam gradio glavnog junaka romana „Lutajući Bokelj“ bila istinita i programska. Moje nagrade nisu poza. Ljudi će moju književnost tek poslije ovakvih teških odluka da shvate zaozbiljno. Odisej je poznatiji po svojim lutanjima od njegove druge prave suštine, da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Želim vlastitim životom da dokažem snagu centipetalne sile, te da život proživim u najljepšem Zalivu na svijetu, bez obzira koliko me to koštalo po pitanju međunarodne karijere.

Svaki čitalac ovog intervjua zna da bi 100%, a ne 99,9% pisaca objeručke prihvatilo poziv da otputuje i u Peking i u Moskvu.

Da sam otišao, po svoj bih se prilici i u Kini i u Rusiji povezao s mnogim koji bi pohrlili da me kao autora romana „Jedro nade“ počnu pozivati na toliko mnogo mjesta na koja naprosto ne bih stigao da budem, pa je bolje u početku priznati ono što je svima alogično osim Odiseju, a to je da deklarativno ne putujem.



Kao rijetko koji roman u savremenoj srpskoj književnosti, vaš roman „Jedro nade“ je preveden na ruski i na engleski? Sva ta izdanja objavila je Laguna, i stavila ih u sve izloge. Ne samo da ste vi prvi domaći autor koji je Laguni donio prvu domaću književnu nagradu, „Laza Kostić“, nego ste i prvi kome je Laguna objavila djelo na srpskom, i na još dva jezika?

Tako stoje stvari. Od preko 300 domaćih autora, ja sam Lagunin autor br. 009. To će reći da sam sa Dejanom Papićem, Laguninim mastermajndom, pisac koji doživljava naročitu čast svaki put kada on razmakne sva Lagunina vremena samo da bismo se periodično vidjeli, i porazgovarali uvijek na istu temu: kako dalje, i kako bolje.

Jer, književnost ako ne napreduje, ona nazaduje. Kao i kakva firma, pa bila ona i izdavačka kuća. Na kraju, kao i čovjek pojedinac. Ko ne napreduje, on nazaduje.

Roman „Jedro nade“ objavljen je na tri jezika, u maestralnim prevodima Ane Rostokine na ruski, i Eli Gilić na engleski. Moje obalno knjižarsko iskustvo potpisuje fenomen po kome svaki Zapadnjak, posebno Englez, na pomen naslova „Sail of Hope“, kupuje roman čim čuje da govori o fenomenu najpoznatijeg, najseksualnijeg i najavanturističkijeg modnog dezena na svijetu, a to je mornarska majica.

Imate spomen-pločicu ispred sobe br. 308. u beogradskom hotelu „Kasina“ na Terazijama. Na toj pločici koja je vremenom postala kuriozitetan ne samo književni nego i turistički artefakt, piše: „U ovoj sobi boravi Nikola Malović, nagrađivani srpski pisac iz Boke Kotorske.“ Kako vas Crna Gora vaga kao srpskog pisca iz Boke danas?

Crna me Gora ignoriše. Simbolično kaže li se, i zbog toga što na spomen-pločici ne piše da sam nagrađivani pisac iz Crne Gore, nego iz Boke Kotorske. Mi Crnogorci nismo, nego Bokelji. Godine 1813, Crna Gora se u kapetanskom mjestu Dobrota, sa jednakim brojem brdskih i obalnih predstavnika, sa mitropolitom Petrom Prvim Petrovićem Njegošem kao predsjedavajućim – ujedinila sa Bokom Kotorskom. Na ravnim osnovama imali smo državu sa Crnom Gorom. To valja znati, kao i to da smo se 1918. direktno ujedinili sa Srbijom, kao i to da smo sa pištoljem na čelu, personifikujem, 1945, silom, dakle nedemokratski, pripojeni Crnoj Gori. Ove godine, od amebah, slavimo 75 godina od života u savezu sa Crnom Gorom.

Možda bi prirodnije i pravednije bilo da kao i 1813. danas budemo Crna Gora i Boka Kotorska?

Da li se zalažete za samostalnost i suverenost Boke Kotorske? Ili bar za kulturnu autonomiju unutar Crne Gore?

Ne. Kulturnu autonomiju Boka Kotorska ima čak i kad je ne traži. Crnogorska djeca zinu kad vide Kotor. I ja zinem, svakiput kad rodnom gradu dođem na poklonjenje, jer je toliki kotorski kulturni magnetizam. Vita Kotoranin, Srbin rimokatolik, izgradio je u 14. vijeku sa svojom neimarskom ekipom svome kralju Stefanu Dečanskom Visoke Dečane – najveći spomenik srpskog srednjeg vijeka. U Kotoru je stolovao Stefan Nemanja. Kotor je bi glavna luka naše srednjovjekovne države.
Ne zalažem se za samostalnost i suverenost Boke Kotorske jer bi takva zalivska država postala takođe feud, i pretvorila se, u morskom ogledalu, u današnju Crnu Goru. Postala bi nečije privatno vlasništvo, što ni jednom Bokelju nije od interesa.

Mi želimo da u što većoj prirodnoj državi obdržavamo našu obalnu posebnost, i što se mene tiče, nastavićemo da kao Bokelji težimo tome do konca.

U prethodnoj rečenici je udica. Zalivski Hrvati su naoko lojalni savremenoj Crnoj Gori, zalivski Crnogorci su sasvim neutemeljeni u Zalivu, dočim zalivski Srbi imaju sva istorijska prava da se udruže sa kim god hoće.
 
Autor: Mila Milosavljević