Ahmed Sadavi, autor „Frankenštajna u Bagdadu“: Svako od nas je zbirka identiteta

Ljudi navijaju i aplaudiraju čudovištu koje ih brani, jer se žele osjećati sigurno i zaštićeno, a ne primjećuju da je on često čudovište.



Roman „Frankenštajn u Bagdadu“ iračkog pisca Ahmeda Sadavija, sa užasom i crnim humorom uhvatio je nadrealnu stvarnost savremenog Iraka. Sadavi opisuje Bagdad pod američkom okupacijom. Na ulicama, među ruševinama leže tijela i ostaci poginulih. Hadi, lokalni čudak i staretinar, prebira po šutu. On sakuplja djelove ljudskih tijela i sastavlja ih ne bi li vlada u njima ponovo prepoznala ljude koje treba sahraniti kako im dolikuje. Nakon što jedno od Hadijevih sastavljenih tijela nestane, gradom se širi talas jezivih ubistava. Pristižu izvještaji o zločincu sablasnog izgleda koji ne umire ni kad ga ustrijele. Hadi ubrzo shvata da je stvorio čudovište koje mora da se hrani ljudskim mesom ne bi li opstalo. U početku se zadovoljava tijelima ljudi koji zbog nečeg nose krivicu, ali ubrzo počinje da proždire svakog ko mu se nađe na putu. Prelazeći od parabole do realizma, „Frankenštajn u Bagdadu“ je upečatljiva alegorija na temu divljaštva čovjeka prema čovjeku koja savršeno dočarava besmisao, haos i tragediju rata.

Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Frankenštajn u Bagdadu“?

Najistaknutiji izazov za mene je bio taj što bagdadska situacija nije bila pogodna za dugo potapanje u književno pisanje, i da nastavim da se usredsredim na dugačak projekt kao što je slučaj sa pisanjem romana, a ne sa kratkom pjesmom.

Roman sam pisao u tri navrata, na prvom i drugom rukopisu radio sam povremeno. Ali u posljednjoj verziji: trećoj, morao sam se fokusirati. Zbog toga sam otputovao u Sulejmaniju u irački Kurdistan i ostao dvije nedjelje u hotelu kako bih završio posljednju verziju rukopisa.

U tom hotelu sam napisao oko pet završnih poglavlja romana, tada mi je ponestalo novca i morao sam da se vratim u Bagdad, i ostalo mi je godinu i po dana da završim preostala poglavlja romana.

Uvijek kažem da je za pisanje romana potrebna buržoaska stvarnost, u smislu da možete postići smirenost i visoku koncentraciju, daleko od užurbane stvarnosti.

Imati „buržoasku poziciju“ pogodnu za pisanje je neprestana muka za one koji žive u Bagdadu!

Vaš roman je moderna adaptacija mita o Frankenštajnu, zapravo, razvoj mita o Frankenštajnu kao književni alat društvene svijesti i napretka. Da li je to tačno?

Frankenštajnov mit uzet je da bi oslikao iračku stvarnost. U stvari, to je ideja koja me trajno kontroliše romanom „Frankenštajn u Bagdadu“ i šire. Ideja sukoba između „sektaških i etničkih“ osnovnih identiteta s nacionalnim ili ljudskim identitetom, i ovi posljednji identiteti su otvoreni identiteti, što uključuje grupisanje mnogih identiteta.

Osnovna ideja koja me vodi do Frankenštajnovog mita i mnogih drugih stvari je da je svako od nas zbirka identiteta. Nemoguće je da čovjek bude vjeran jednom identitetu.

U klimi građanskih sukoba u Iraku, mislim da je uvijek potrebno naglasiti ovu ideju. Religijski identiteti poput hrišćanstva, islama, judaizma ili sektarizma poput sunita, šiita ili nacionalnosti poput Arapa, Turkmena i Kurda u Iraku su fluidni, fleksibilni, a ne zatvoreni identiteti, a u životu Iračana naći ćemo mnoge priče koje potvrđuju da njihovi identiteti nijesu zatvoreni, već prilično otvoreni i da je zatvaranje identiteta politički koncept koji se promovisao u borbu za resurse i vlast u Iraku.

Vaša knjiga postavlja veliko filozofsko pitanje: Šta znači biti ljudsko biće i kako ukrotiti životinjske nagone kod ljudi. Kakav je vaš odgovor na ovo pitanje?

Moje lično iskustvo pomoglo mi je u komunikaciji i kontaktu sa različitim ljudskim sudbinama, kao i to što sam očevidac smrti i osjećaja opasnosti po život. To mi je pomoglo da razmislim o ideji kriminala i kako on može nastati.

Strašna i zastrašujuća istina koju sam spoznao je da bez obzira koliko smo dugo izloženi stalnoj prijetnji, pretvorićemo se u kriminalce. Od početka nema nevine, ljubazne i zločinačke osobe. Ljudsko i socijalno iskustvo je to što odlučuje.

Čudno je i uzbudljivo da je osoba kreativno sposobna da opravda zločin. Možda ima filozofska i poetska značenja.

Oslanjanje na lične standarde u određivanju zločina učiniće svakog pojedinca sudijom, odnosno svaki stambeni blok biće sa svojim zakonom, pa će stoga zločin biti uobičajen i imaće legitimitet pod izgovorom da je to pravda i primjena prava ili legitimne odmazde od kriminalaca, a to se događa u nedostatku građanskog zakona države i njenog suvereniteta nad svima.

Vaše stvorenje ne ubija nasumično. Ubija ljude od čijih je bombi on načinjen. Da li je on osvetnik? Kakvo je značenje osvete u vašoj knjizi?

Kao što sam rekao u prethodnom odgovoru, ako je osveta lična odluka, to je početak prelaska na zločin. Građanski zakon države mora se osvetiti i preuzeti na sebe pravo, a ne da sam pojedinac to učini.

Naš život je često, u Iraku, ili bilo gdje drugdje u svijetu, dubok osjećaj nepravde. Bilo da se radi o našim ličnim stvarima ili o velikim događajima koji prolaze kroz zemlje i društva.

Ako bih koga pitao za pravdu, odgovorio bi mi da osjeća da je život nepravedan i da će lako pronaći razloge koji opravdavaju njegov osjećaj u ovome.

Stoga je dolazak Osvetnika atraktivna ideja za mnoge ljude, posebno u društvima koja pate od ratova i sukoba, kao i iračkom društvu.

U godinama između 2005. i 2007. popularne ličnosti iz osvete su se pojavile u Bagdadu, suniti i šiti, a ljudi su podržavali njihovu odmazdu prema pravdi. Na žalost, neki od njih su još uvijek živi i zaštićeni su od strane države.

U očima njihovog stanovništva to su heroji koji su se osvetili, ali prema mišljenju zakona oni su nasilni kriminalci.

Vaš Frankenštajn nije proizvod lude nauke. Čine ga dijelovi tijela koji su žrtve bombaškog napada. Kakva je uloga naslovnog lika?

Al-Bagdadijeva ličnost je složena, jer je idealan tragač za pravdom i osvetom za žrtve, ali istovremeno, bez osjećaja da se pretvori u zločinca, ovdje je moja ideja da osudim individualnu osvetu, a ujedno i ideja da neće postojati pravda jednog pojedinca. Pravda je grupni rad u kome mnogi učestvuju.

Neki vjeruju da je zvijer samo manifestacija ljudskog straha. Slažete li se?

Strah je izvor svih čuda. Ljudi navijaju i aplaudiraju čudovištu koje ih brani, jer se žele osjećati sigurno i zaštićeno, a ne primjećuju da je on često čudovište.

Posljednjih nekoliko decenija bilo je u Iraku, vašoj zemlji, mnogo događaja. Kako je vaše djetinjstvo izgledalo u takvim okolnostima i kako su se ti događaji pretočili u prozu?

Živio sam u siromašnoj porodici u Bagdadu, ali bilo je stabilno i data mi je sloboda da moje talente razvijam. Gledao sam rat iz inostranstva, na televiziji ili sam gledao sahrane ubijenih u iransko-iračkom ratu prolazeći alejom ili ulicom.

Potom sam se transformirao kada sam postao mladić kao vojnik u iračkoj vojsci, ali najveća promjena je bila ono što se dogodilo nakon 2003. godine, kada je rat nastao ne na linijama, već unutar gradova, aleja i ulica u kojima smo živjeli.

Svakako pisanje je bilo jedno od načina da se pokuša da razumiju i svare iskustava moje generacije.

Kakav je uticaj na vas kao umjetnika ostavilo odrastanje u Sadamovom režimu?

Kad je pao Sadamov režim, imao sam 30 godina, bankrotiran bez određenog posla, kao što je to bio slučaj sa hiljadama osoba moje generacije. Trpim strah od kazne od autoritarne vlasti. Horizont je blokiran i osjećaj je očaja.

Ali godine pod Sadamovim režimom nijesu bile uzaludne. Dobro sam se izgradio, čitajući i radeći, uprkos teškim okolnostima.

Postoji američka filmska scena: dugoročni zatvorenik. U zatvoru vježba na sportskim spravama, a takođe čita kako bi bio spreman za život kad bude pušten.

Uvijek sam razmišljao o ovoj slici. Borio sam se da me ne nadvladaju teški uslovi pod Sadamovom vladavinom i pobjegao sam od toga, a onda je iznenađenje bilo da se priča nije završila, i ušli smo u novi krug sukoba i ratova.

Patnja se nastavlja u Iraku i kapitalistička okupacija sada traje. Ima li nade u bolje? Kakvu nadu gaje vaši sunarodnici?

Odgovor na ovo pitanje danas daju hiljade mladih Iračana u „Oktobarskoj revoluciji“ koja traje četiri mjeseca. Oni traže spas od korumpirane i zločinačke vladajuće klase.

Sve dok postoji duh koji gori, postoji i nada za bolji život.

Vaš zemljak, irački pisac Hasan Blasim kaže: „Svaki Iračanin ima najmanje pet horor priča iz svog života, a u zemlji živi 30 miliona ljudi.“ Koliko je ta tvrdnja istinita?

Da, naravno. Kada bismo samo mogli da dokumentujemo sve grozne i dirljive priče, bila bi nam potrebna ogromna ustanova sa mnogo prostorija da je ispunimo snimljenim dokumentima.

Postoje priče u koje je teško povjerovati i slične su bajci. Lično se trudim da nešto prilagodim i uložim u svoje pisanje.

Kako je knjiga „Frankenštajn u Bagdadu“ primljena u Iraku i arapskim zemljama?

Sedam godina po objavljivanju roman se i dalje dobro prodaje, a arapsko izdanje možete pronaći na raznim mjestima, u trgovačkim centrima i na aerodromima. O njoj je napisano na desetine članaka, a predstavljena je na postdiplomskim studijama magistara i doktorata desetak puta, u Iraku i arapskom svijetu, kao i u raznim dijelovima svijeta, poput Kine, Italije, Velike Britanije, Irana i Švajcarske.

Samo je nekoliko arapskih romana dobilo ovakve odjeke.

Knjiga „Frankenštajn u Bagdadu“ bila je u najužem izboru za nagradu Buker, osvojila je: Međunarodnu nagradu za arapsku književnost, Francusku veliku nagradu za fikciju i Bejrut nagradu 39. Koja je trajna vrijednost koju kritika prepoznaje u vašoj knjizi?

Takođe, knjiga se našla u užem izboru za Men Buker međunarodnu nagradu 2018, a osvojila je nagradu Golden Tinkle za naučnu fantastiku 2019. Sada je u širem izboru za IMPAC Dublin književnu nagradu.

Nagrada „Bejrut 39“ odnosi se na moj drugi roman „Sanja se, igra se ili umire“. To nije bio „Frankenštajn u Bagdadu“, a dobio sam je 2010. godine.

Odluke ovih nagrada mogu se preispitati kako bi se otkrili razlozi zbog kojih je roman nagrađen. Ali svakako sve one ukazuju na kreativnost i inovativnost u ovom romanu.

Mračno i maštovito seciranje cikličnog besmisla nasilja

Po riječima Omara el Akada „Frankenštajn u Bagdadu“ je tih i surov, on je mračno, maštovito seciranje cikličnog besmisla nasilja. Ahmed Sadavi je majstorski pretočio strašne posljedice jednog od najnepotrebnijih ratova u savremenoj istoriji u roman koji će se pamtiti. Sadavijev „Frankenštajn u Bagdadu” nama je dostupan u izdanju Lagune.

Ahmed Sadavi (1973, Bagdad) je irački romanopisac, pjesnik, scenarista i reditelj dokumentarnih filmova. 

Prvi je Iračanin ovjenčan Međunarodnom nagradom za arapsku književnost (International Prize for Arabic Fiction); dobio ju je 2014. godine za roman „Frankenštajn u Bagdadu“. Godine 2017. godine za isti roman je nagrađen i francuskom Velikom nagradom za fikciju (Grand Prix de l’Imaginaire). Još 2010. godine svrstan je u grupu Bejrut 39 kao jedan od trideset devet najboljih arapskih književnika mlađih od trideset devet godina. Ahmed Sadavi živi u Bagdadu, odakle je i govorio za ART Vijesti.
 
Autor: Vujica Ognjenović
Izvor: Vijesti